Preskoči na glavni sadržaj

Kad odrastem, bit ću mama (4)

Ulaskom u treće tromjesečje, svaka buduća majka, ako do sada i nije imala trudničkih tegoba, počet će se osjećati poput kita koji se nasukao na obalu - sve teže će disati i sve teže će se kretati.

Do mog termina ostalo je samo 79 dana! S ljetnim vrućinama došla je i nesanica, neuspješni pokušaji namještanja na banana jastuku, šetnje do wc-a nekoliko puta tijekom noći, neizdrživa glad usred noći, nizak tlak i ostale radosti koje pokazuju - doista sam u drugom stanju! Sve to bilo bi teže podnijeti da ne osjetim pokrete svoje bebe - neprestano! Sada već znam u koje vrijeme dana će me udarati nogama pod rebra, a u koje vrijeme će svoju guzu namještati negdje iznad mog pupka. Nevjerojatan je to osjećaj! Ona je tako živa u meni! I već ima svoje rituale i svoj karakter! Svi će vam to govoriti, ali dok ne doživite, nećete vjerovati koliko je lijepo osjetiti da nečije srce kuca tik do vašeg. Pokušavam uživati u svakom pokretu jer znam da će mi nedostajati taj osjećaj jednog dana kad moja djevojčica ugleda svjetlo dana.
Kako vam trbuh bude rastao, ljudi će vas sve više ispitivati o imenu vašeg djeteta - kao da je to naaaaajvažnija roditeljska zadaća koju ćete morati obaviti! Težak je to zadatak, ali davnih smo dana sastavili popis imena koja nam se sviđaju. Neka samo eliminirali zbog potencijala za nakaradne nadimke, neka jer su pre trendy, pa nam se ime naše curice samo izdvojilo iz mase i uvjereni smo da je to baš ime za nju, bez obzira što prije par godina nismo na to ime niti pomišljali! Zbog ljubavi prema svetom Franji zanemarila sam i činjenicu da je to ime najčešće žensko ime u Šibeniku - nije važno, bit će to naša mala Franka.
Dok okolina muku muči s imenom vaše bebe, vas će sve više zabrinjavati činjenica da je do dana termina preostao dvoznamenkasti broj dana te da ćete uskoro morati postati roditelji. Svi mi imali smo priliku učiti od drugih, ali tek s dolaskom svoje bebe shvaćamo da pojma nemamo o odgoju te se pribojavamo da ćemo ponoviti greške svojih roditelja. Teško je promijeniti pelene, podojiti dijete, ali sve to bit će još strašnije ako uzmemo u obzir da od samoga rođenja djeteta trebamo postaviti neke granice i odabrati svoju metodu odgoja. Nitko od nas ne želi izgovarati rečenice svojih roditelja i sasvim je prirodno da se u vremenu iščekivanja nastojimo informirati o metodama koje će naše dijete pretvoriti u bolje ljude no što smo mi sami. Jedna od odličnih knjiga koja govori o najčešćim pogreškama roditelja, ali i načinu njihova ispravljavljanja je knjiga Godina prve - zašto su važne pedijatra Milivoja Jovančevića i suradnika, koja je lani doživjela svoje osmo izdanje. Kako poticati djetetovo osamostaljivanje, kako biti dosljedan, zašto djetetu ne ispunjavati sve želje...sve su to važne informacije! Jedna od najjednostavnijih i najvažnijih rečenica jest: "Postupajte prema svome djetetu onako kako biste željeli da drugi postupaju prema vama i na taj način budite uzor svom djetetu!"

 

Sada već intenzivno pripremamo teren za bebicu. Pribavili smo dosta stvari koje su bebi potrebne za prvih mjesec dana, od odjeće, posteljine, tetra pelenica do autosjedalice, krevetića i kolica (koje smo sve redom, srećom, posudili). Polako pakiram i torbu za bolnicu (jer nikad se ne zna!), ali i sanjarim o dječjoj sobici, koju ćemo uređivati tek po rođenju djeteta budući da ćemo se u novi stan useliti tek netom prije njenog rođenja. Iako sam rekla da to nikada neću učiniti, imam želju zid dječje sobe obojiti baš u lijepu pink nijansu s bijelim tufnicama (ako uspijem pronaći odgovarajuću tapetu ili šablonu u ovom stanju). Nisam ljubitelj ružičastog, niti sam pobornik toga da djevojčice moraju nositi odjeću isključivo u girly nijansama, ali na tržištu je najveća ponuda stvari za djevojčice upravo u tim bojama, pa ne čudi zašto me na prvu preplavio val pink boje pri nabavci stvari za bebu. Nakon početnog ludila, uslijedilo je sada-kupujemo-samo-bijelo-i-bež, pa i neka-moja-curica-nosi-i-plavu-boju. U kojoj god boji, baby benkice i gegice su preslatki i uživam ih pregledavati i slagati dok se naša curica rasteže u trbuhu!

Primjedbe

  1. Joooooooooooooooooj! Sviđa mi se ime Franka, jako je lijepo :)) <3

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Šenoinim stopama

"Povrh starog Griča brda Kao junak lijep i mlad, Smjele glave, čela tvrda, Slavni stoji Zagreb-grad; Živ, ponosit, Jak prkosit, Kad slobode plane boj. Tko tu klikô ne bi: Slava, slava tebi, Zagreb-grade divni moj!" Prva je ovo strofa pjesme "Zagrebu", koju je Šenoa objavio u Vijencu 1872., a koja je samo jedna u nizu pjesama kojima je opjevao svoj voljeni grad - grad kojeg kao putnik namjernik gotovo nikada ne promatram u njegovoj suvremenosti, nego isključivo u tonovima starih Agramera, u sepiji prohujalih vremena. Kroz djela koji umjetnika koji su grad voljeli i sam mi grad postaje blizak pa sam uoči posjeta Zagrebu u ruke uzela "Zlatarovo zlato", lektiru koju sam spretno izbjegla u osnovnoj školi (još se sjećam nelegode na satu kod drage mi nastavnice Kristine Podmanicky...). "Ovu sam si knjigu kupila na dan kad sam postala viši savjetnik, 19.5.2021.", ispisala sam unutar korica zlatne knjige - činila se kao divan izbor za moj mali korak napri...