Preskoči na glavni sadržaj

Sreća je u malim stvarima (2)

Prije nekoliko dana posjetila sam gospođu doktoricu i sa sigurnošću mogu reći - sreća je doista u sitnicama! Naša bebica ima samo 5.5 cm, ali je jako živahna, miče rukicama i nogicama, pliva lijevo-desno, i izgleda kao da se luda zabavlja u mom trbuščiću! Takvo veselje ostavilo me bez teksta! Iako ništa ne osjetim, u meni doista raste malo biće! Novi ultrazvuci su tako napredni da i u 11. tjednu trudnoće možete vidjeti detalje kao što su nosić bebice ili trbušćič, a pogled na sličicu naše bebice je dovoljan da mi svaki dan bude predivan!

Svatko tko me poznaje, zna da sam od prvoga dana trudnoće imala beba-kutiju. Sada sam sve te stvarčice, ulaznice, fotografije, citate, misli i želje za naše djetešce počela slagati u veliki album. Ne volim radosnice koje se mogu kupiti u trgovinama, mislim da moje dijete zaslužuje malo više pažnje i kreativnosti. Uostalom, u dnevnicima trudnoće i radosnicama redovito se pronađu ista isfurana pitanja, a mene je oduvijek zanimalo kakva je bila moja majka kad me nosila pod srcem, što je tata rekao kad je saznao za mene, koju glazbu su slušali, kakvom su me zamišljali, kako su mi smislili ime.... Ispitujući mamu godinama takva pitanja, shvatila sam da takve stvari mame zaborave pa sam ih poželjela zabilježiti prije nego i meni dijete postane centar svijeta i smetnem ih s uma.



Ove visibabe preplavile su dvorište mojih roditelja i sve nas razveselile. Ovih dana opet će nas potopiti kiša, ali uz mirise proljeća nekako ćemo već stisnuti zube i preživjeti ovo tumurno vrijeme.


Kad smo već kod kiše, ove zime me kiša ne uznemiruje, i to ne samo zato što u Slavoniji ne pada u kombinaciji s burom. Inače sam škrta po pitanju odjeće i obuće, pa gotovo svake sezone kupim niske čizmice u kojima mi se noga smrzne, a čarape se mogu cijediti. Nedavno sam si kupila prve timberlandice i mogu ih preporučiti svakom zimogroznom čovjeku - na akcijama se mogu naći za 500-600 kn, imat ćete ih godinama (tako kažu), a zbog te kupnje nikada nećete zažaliti.

Ako nemate volju za životom kada pada kiša, osim gledanja filmova (ovi oscarovski su me razočarali, pogotovo Boyhood!), preporučujem vam večer društvenih igara. Posljednja igra koju smo, zahvaljujući prijateljima, otkrili jest Carcassonne - igra u kojoj gradite srednjovjekovne gradove i ceste, ali na manje geek način nego se čini. Ne borite se sa zamajevima i ne spašavate djeve, ali možete postati vitez ili drumski razbojnik, i ludo se zabaviti!


Kad se prisjećam sitnica koje su me razveselile, ne mogu ne spomenuti klopu. Trudim se jesti zdravo, ali u zadnje vrijeme mi junk food prija više nego ikad! Upravo zato, imam osjećaj da u meni čuči mali dečko koji, prije svega, cijeni komad mesine. Posljednji hamburger pojela sam u novootvorenom American bar dollar, zajedno s američkom spicy limunadom. American dollar hamburger je doista jedan od najboljih koje sam ikada jela, začinjen kečapom i paprom, baš kako volim, a limunda u kombinaciji s limetom, mentom i začinima nešto je što ću prakticirati i doma.


Nakon glavnog jela, slijedi desert. Jedan od posljednjih koje sam pravila je monte kolač, kojeg svi vole, a priprema se lako! Možete ga praviti s keksom ili biskvitom, a mliječno-čokoladna kombinacija zasladit će vam svako kišno popodne! Dobar tek!


Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...