Preskoči na glavni sadržaj

Inspirativna srijeda uz Harolda Fryja

Kao da kišno vrijeme nije dovoljno otužno, prizori poput ovog na slici dodatno me ražaloste i natjeraju da opet pomislim sve najgore o srijedi. Nakon jednog od onih radnih dana koje provedem preispitujući svoju profesiju i zamišljajući se kao teta u vrtiću (koji bi rado udomio odbačene igračke!) ili frizerka, nema mi slađeg nego stići kući, poljubiti dragog i pročitati nekoliko stranica dobre knjige, po mogućnosti neke koja nema nikakve veze s pravom.


Imam osjećaj da mi postaje sve teže pronaći knjigu koja će me oduševiti, zbog koje ću pohitati u knjižnicu i sebično posuditi svu literaturu novootkrivenog autora. Postala sam tako očajna da slijedim čak i aktualne komercijalne preporuke. Tako sam, npr., posudila knjigu Makedonca Aleksandra Prokopieva – Čovječuljak, koja je osvojila nagradu Balkanika, a na čijim koricama riječi nadahnute Patrom Panom pozivaju naivnog čitatelja da pročita bajke za odrasle. Kako uvijek tražim povod sretnim mislima i malo tog pixie dusta, posegnula sam za knjigom, i – razočarala se. Njena atmosfera podsjetila me na 4. sezonu American horror storyja – mračna i miriše po vlazi. Priče koje su nastale na temelju mitova, urbanih legendi, narodnih priča ili čist produkt autorove mašte nisu mi se trajno urezale u pamćenje, niti zagrijale dijete u meni. Sorry, Fraktura, ali ne lajkam.


Možda me baš zato, obeshrabrenu i bez očekivanja, razveselio debitantski uradak - Neočekivano hodočašće Harolda Fryja - britanske književnice Rachel Joyce koja je dobila nagradu National Book Awards za najboljeg novog autora 2012. godine.


Harold Fry dosadni je penzić koji dan provodi u naslonjaču, koji se otuđio od supruge i kojeg malo što veseli u životu. Jednog dana stiže mu pismo kolegice koju godinama nije vidio, a koja umire od raka u udaljenom hospiciju. S namjerom da joj pošalje emocijama siromašni odgovor pun klišeja, jer takvi smo mi – nemamo vremena za tuđe brige, uputi se prema pošti.

"Nisam ni mislila na religiju. 
Nego, znate, morate imati vjere u nepoznato i prepustiti se. 
Vjerovati da možete nešto promijeniti."

Međutim, susret s djevojkom na benzinskoj postaji promijenit će njegov način gledanja na svijet i ljude koji nas okružuju, te ga nadahnuti na hodočašće dugo osamsto kilometara. Ova inspirativna priča o čovjeku koji ne poznaje Boga, a vjera u ostvarenje nemogućega je sve što ima, zabavila me i potaknula da si posvijestim sposobnost da svakoga dana nekome uljepšam život ili dopustim drugima da uljepšaju moj. Naime, baš kao i Harold, svatko od nas sreće na svom putu ljude različitih profila – neki od njih bit će uzrok naše nevolje, neki će nam velikodušno pomoći, ali jedno je sigurno – od svakoga od njih naučit ćemo nešto o svijetu, ljudima, ili - o sebi. 

"Harold je razmišljao o svim stvarima u životu od kojih je odustao. O kratkim osmijesima. Pozivima na pivo. Ljudima pored kojih je prolazio svakog dana, na parkiralištu pivovare, ili na ulici, a da glavu nije podigao. O susjedima čije nove adrese nikad ne bi sačuvao nakon što su se odselili. Još i gore; o sinu koji s njime nije razgovarao i o supruzi koju je iznevjerio. Sjetio se svojeg oca u staračkom domu i putnog kovčega svoje majke spuštenog pored vrata. A sad mu se javila žena koja se prije dvadeset godina dokazala kao prijateljica. Tako to ide u životu? Točno u trenutku kad odlučite nešto poduzeti postane prekasno? Malo po malo morate odustati od svakog djelića života, kao da istina ne vrijedi ništa? Spoznaja o vlastitoj bespomoćnosti obrušila se na njega toliko snažno da je osjetio slabost. Nije dovoljno samo poslati pismo. Sigurno postoji način da nešto učini."


Primjedbe

  1. Odličan tekst, i meni je sve teže pronaći pravi izvor inspiracije, no slažem se s Oscarom Wildeom na kraju teksta. Samo tako nastavi i lijepi pozdrav.

    OdgovoriIzbriši
  2. Volim vidjeti novo ime uz komentar!
    Hvala na citanju! :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...