Šljokičasta žena

Prije nekoliko sam se mjeseci zatekla u Pepermintu na kavi s Ivanom Šojat. Upoznala nas je zajednička prijateljica - njezina susjeda, moja kolegica (sad mi se to čini smiješnim - nas dvije, sudac i daktilograf, sjedimo na kavi s književnicom koja ispisuje likove identičnih zanimanja), znajući da sam obožavatelj njezinih knjiga. Ivana je tog dana pričala o sindikatima, o plaćama kazališnih djelatnika, o posmrtnoj pripomoći, o kremiranju, o njuškanju po arhivima, o profesoru latinskog koji joj je pomogao oko prijevoda zapisnika sa suđenja ženi koja je u Osijeku spaljena na lomači kao vještica, posljednja u nesretnom nizu. Učinila mi se teatralnom, svestranom, zanimljivom, iritantno empatičnom, ali ako bih je morala opisati jednom riječju, bila bi to - energija. Načevši njezin posljednji roman, "Rogus" (lat. lomača), brk mi se nasmiješio jer protagonisticu odlikuje ista ta energija. Ona možda jest zatomljena, jer mlada osječka arheologinja Angelina Pavković nije zadovoljna život...

Na društvenim sam mrežama ugledala fotografiju tradicionalne albanske kuće s nekom vrstom zatvorene drvene lođe iz koje mora da se pružao pogled na ulicu, a u koju bi jedva tračak svjetla mogao prodrijeti. Slaba sam na tradicijsku gradnju svog zavičaja pa mi se i ova albanska arhitektura učinila zanimljivom - dovoljno da na policama gradske knjižnice potražim albansku književnost (ali i istražim albanske običaje kao što su krvna osveta, z aklete djevice, podruga i Burneše ). Mala je to zbirka, a ime Ismaila Kadarea bilo mi je jedino poznato u njoj - sasvim slučajno, posudila sam jednu njegovu knjigu u kojoj i kuća ima svoju ulogu. U romanu "Lutka" Kadare piše od svojoj majci, koja je lagana kao papir, kao papirnata lutka. On zamišlja trenutak njezine udaje i prelazak iz nimalo misteriozne kuće Dobi u otmjenu đirokastrijsku Kadare kuću i pokušava shvatiti netrpeljivost koja je vazda vladala u njegovoj obitelji. Njegov otac morao je glumiti suca u zaoštrenim odnosima između s...

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...

Ma nisam imala namjeru ijednu knjigu iznijeti iz knjižnice - ni sama ne znam kako, ali našla sam se ispred čudnovate irsko/mađarsko/japansko/balkanske police, one thing led to another, i evo osvrta na tri ljupke, kratke knjige koje su me povele na nezaboravno putovanje (sličan osvrt pisala sam i ranije - kratke su moj porok). Te sitnice - Claire Keegan Čini se tako lako, napisati roman, hoću reći - bar dok čitaš "Te sitnice" Claire Keegan. Obožavam taj arhaični stil pripovijedanja i odmah prepoznajem da je autorica prije svega kratkopričašica, da piše po uzoru na jednog od meni najdražih pisaca, Williama Trevora. Upečatljivi opisi krajolika, precizno prikazane osobine glavnih likova, dojmljiva atmosfera irskog sela i nužna kritika Katoličke crkve - Claire Keegan sve je to uspjela u samo sto i dvadeset stranica. "U listopadu su stabla požutjela. U studenome se sat vratio unatrag i zapuhali su dugi vjetrovi, koji su razodjenuli stabla do gola. U gradu New Rossu dimnjaci s...

Neki ljudi čitaju knjige da bi se zabavili, bar tako kažu. Navodno nije loše tu i tamo posegnuti za literaturom koja nam grije srce, a ne napreže um, po mogućnosti bestselerom New York Timesa. OK, znam se i ja zabavljati - uvjeravala sam se uzevši u ruke "Bilježnicu neizgovorenih stvari" (u izvorniku "The Authenticity Project") britanske autorice Clare Pooley, odveć simpatičnih šarenih korica (to je za mene gotovo uvijek loš znak), koju ovaj mjesec čitamo u našem book clubu. Na samom početku romana upoznajemo Monicu. Ona je vlasnica jednog londonskog kafića i upravo je pronašla lijepu bilježnicu u koju je muškarac imena Julian ispisao: " Koliko zaista poznaješ ljude koji žive blizu tebe? Koliko oni zaista poznaju tebe? Znaš li uopće imena svojih susjeda? Bi li shvatio da su u nevolji ili da nisu danima izašli iz kuće? Svi lažu o svojem životu. Što bi se dogodilo da za promjenu počneš govoriti istinu? Da podijeliš ono što te određuje i zbog čega sve ostalo tvori...

Kad sam u prosincu 2013. položila pravosudni ispit, moj me momak (sada muž) pitao kamo želim ići, da se počastim za uspjeh, da nadoknadim energiju. "Želim ići u Vukovar", rekla sam. Željela sam ići u "ratni" Vukovar, da pojasnim - osjećala sam da mu to dugujem, da svojim očima vidim mjesta boli i junaštva, ali i nečovječnosti. Možda sam mislila da ću suočavanjem sa slikama stvarne patnje svoje pravosudne muke pospremiti u ladicu banalnosti, tko će ga znat'. I bi tako, proveli smo cijeli dan u Vukovaru, i posjetili smo sve - od bolnice do Ovčare. Međutim, kad su naša djeca nedavno predložila da odemo u Vukovar vidjeti vodotoranj (nakon razrednog izleta u Đakovo, Franka je ambiciozno počela skupljati magnete sa slikama gradova koje je posjetila i namjerila se i na Vukovar), znala sam da im ne smijem pokazati "ratni" Vukovar - premali su, oni misle da je rat bio tako davno da ga se nitko živ ne sjeća. Znala sam da im moram pokazati nježni i vedri grad koj...