Šljokičasta žena

Da parafraziram Bon Jovija, this ain't a book for the broken-hearted. Sudba kleta htjela je da ju baš ovih dana uzmem u ruke. Gospođa Lidija ju, naime, izabra za sastanak book cluba u studenom. Zamisli ovo. Sedmi je dan mjeseca studenog 2012. Srijeda je, vani je već mrak. Mala soba tri sa tri, hladno je, a ja nemam ni grijalicu ni klimu, a ni pećnicu. Sjedim na raširenom kauču koji mi glumi krevet, u kojem najčešće i žvačem svoj samački ručak, Skype-am i ubijam dosadu čitanjem knjiga i gledanjem Gilmoreica. Omotana sam dekama, vidim si dah. Sobica u kojoj živim jedva se može nazvati stanom, ali jedino si nju mogu priuštiti. Doselila sam se u Šibenik, 600 km dalje od svoje rodne grude, radi crkavice od vježbeničke plaće. Živim u Šibeniku već devet mjeseci, ali još uvijek plačem nakon svakog Skype poziva s mamom ili dečkom. Prijatelji me ne razumiju, moja im depra kvari doživljaj. Propuštam rođendane, kave, druženja, čini mi se da svi žive, osim mene. Dani prolaze sporo, a trebala bi...

Jesen je savršena kulisa za melankolična raspoloženja, razmišljam dok kotačima bicikla ostavljam trag po vlažnom lišću. Svakog dana putem do posla srećem iste ljude - ženu kraj Rokove crkve, muškarca s crnim terijerom na Solarskom trgu, radnice Unikoma koje uređuju nasade uz Dravu, pecaroše koji se jedva naziru u magli Zimske luke, ženu omotanu šalom kod Picassa. Pogledamo se, nekad kimnemo glavom u znak pozdrava, iako smo stranci. Ne poznajemo se, ali dijelimo taj jedan trenutak u danu. Susrećemo se. Sličimo li jedni na druge i ostatak dana? Plačemo li slušajući iste pjesme? Osjećamo li isti stres na poslu? Žurimo li svi kući svojim ukućanima? Žalimo li za nečim, za nekim? Ovih dana sličniji smo si, razmišljam dok gledam na kalendar. U što god vjerovali, jesen nas podsjeća na ljepotu življenja, ali i na prolaznost na koju smo osuđeni rođenjem. Ovih dana posjećivali smo grobove u kojima počivaju tijela onih s kojima smo se voljeli, gledali smo netremice u plamen svijeće. Mislili smo o ...

Ja sam dijete devedesetih - kad sam ja bila bila mala, vampiri su bili domaće životinje. Tijekom dana na televizijskom je programu bila Buffy, a kad bi pao mrak, ekranom bi haračili najzgodniji vampiri na svijetu, Brad Pitt i Tom Cruise u "Intervjuu s vampirom". Da, da, sve sam ja to popratila i u glavi složila upute za preživljavanje - češnjak, raspelo, kolac, got it. Bila sam spremna za vampirsku apokalipsu, ali o onom koji je sve zakuhao nisam puno znala. Čini mi se da sam gledala tek prvih desetak minuta Coppoline ekranizacije - znala sam samo da Keanu Reeves glumi Jonathana Harkera, da je Winona Ryder utjelovila Minu, a da je Gary Oldman Drakula s čudnovatom frizurom. Srećom, Jane Eyre mi je ove godine pomogla da prebrodim svoj strah od klasičnih debeljuca, i bilo pravo je vrijeme za posebno čitalačko iskustvo - evergreen Brama Stokera! Najprije moram reći, očekivala sam jezivu atmosferu bez puno događaja, roman sličan "Rebbeci" Daphne du Maurier, ali me Bram S...

Već sam spomenula da mi, mame in da hood, raspačavamo knjige uz pješčanik. Raspačavamo knjige i pjevamo hvalospjeve odmetničkom duhu Matthewa McConaugheya. Njegov hit od memoara u ruke mi je tutnula jedna od mamasita, ni ne znajući da sam ja liječeni ovisnik o celebrity merchandiseu (da mi je potrebna stručna pomoć bilo je jasno nakon one kompulzivne kupovine knjige Khloe Kardashian ). Nisam odmah pohitala čitati "Greenlights" iliti "Zelena svjetla", ali neću lagati - zanimalo me što magnetizirajuće prepotentni holivudski ljepotan ima za reći, nisam ja od kamena. Zanimalo me imaju li "zelena svjetla" veze s "The Great Gatsbyjem", "The Tommyknockersima" (legit asocijacije, zar ne?), ili je samo riječ o good old semaforu, koji (spoiler alert!) krasi korice. Neki ga vole kao Benjamina Berryja u "How to Lose a Guy in Ten Days", neki kao detektiva Rustina Cohlea u "True Detective", a ja sam ga zavoljela kao Jakea Brigance...

Sistaaahs! Nismo nastavak ni čekali, ali smo ga dočekali - ovih dana streama se nastavak jednog od mojih omiljenih filmova ever ! Film moje mladosti, hit iz 1993., "Hocus Pocus"! Ako ste novi ovdje, onda ne znate da imam dvije sestre (ja sam Winifred u obitelji), da volimo hodati po grobljima, i da volimo vještičje filmove, glazbu, knjige, priče, legende. Kako se S. Sestre neće okupiti prije Božića, nestrpljivo sam u osami pogledala "Hocus Pocus 2" i, iako su mi nedostajali Thackery Binx, Max i Deni, uživala sam u djetinjastoj listopadskoj čaroliji. Ne slavim Halloween, ali prihvatit ću svaku izliku da pijuckam vruću cimetastu kavu, srčem juhu od bundeve i žvačem pitu od jabuka pa sam nastavila u revijalnom spooky tonu - na dječjem odjelu knjižnice potražila sam neke čarobne listopadske knjige. Drvo laži - Frances Hardinge Obitelj velečasnog Erasmusa, znanstvenika koji proučava fosile, stiže na izolirani otok Vane, bježeći od skandala u Kentu. Iako se detalji kriju...

Prije "Genijalne prijateljice" Elene Ferrante postojao je drugi kanonski roman o prijateljicama - "Passing" Nelle Larsen, objavljen 1929. Čitala sam ga u izdanju Petrine knjige i na YT kao audioknjigu ( link !) Američku spisateljicu iz Chicaga, dansko-karipskog podrijetla, američka povijest je upamtila iako je napisala samo nekoliko kratkih priča i dva romana, "Quicksand" i ovdje spomenuti "Passing" iliti "Pretvaranje". Poznata po pisanju o rasi, iako su je smatrali zvijezdom u usponu u krugovima harlemske renesanse, uslijed razvoda i depresije, povukla se iz svijeta književnosti i ostatak života radila kao medicinska sestra. Umrla je sama, zaboravljena, a rasni problemi današnjice izvukli su njezina djela iz naftalina (malo je tome pridonijela i lanjska ekranizacija Rebecce Hall na Netflixu). Kao i sama autorica, i protagonistice ovog romana su crnkinje svjetlije puti, koje bi mogle proći pod bjelkinje (engl. passing - situacija u kojo...

Možda ste to smetnuli s uma, ali svi smo se mi davnih dana zaljubili u mađarsku književnost! Nema tko nije plakao nad tragičnom sudbinom malog Nemečeka iz "Junaka Pavlove ulice", mađarskog pisca Molnar Ferenca, a nisam ni ja iznimka. Malo kasnije, pak, kao petnaestogodišnjakinja sam pročitala mađarski hit, "Čovjek bez sudbine" Kertesz Imre, koji je u to vrijeme nagrađen Nobelovom nagradom za književnost, i otvorila su mi se vrata u novi svijet - u svijet mržnje, gubitka, svijet holokausta - a knjigu koja ti otkrije svijet koji prije nisi poznavao ne možeš zaboraviti! Zadnjih tjedana imala sam visinske pripreme za izlet u Pečuh pa sam se ponovno susrela s mađarskom književnošću. Iako je četvrtina moje loze, ona Petrovics, potekla iz Mađarske, ne ljubujem dovoljno s Mađarima, kojima smo u mnogočemu slični i s kojima dijelimo stoljeća povijesti.   Széchenyi trg, centar sveučilišnog i europskog Pečuha Okružni sud i Gazi Kasim-pašina džamija, najveća sačuvana džamija iz ...