Preskoči na glavni sadržaj

Bdjeti s Ajkulom Drakulom

Ja sam dijete devedesetih - kad sam ja bila bila mala, vampiri su bili domaće životinje. Tijekom dana na televizijskom je programu bila Buffy, a kad bi pao mrak, ekranom bi haračili najzgodniji vampiri na svijetu, Brad Pitt i Tom Cruise u "Intervjuu s vampirom". Da, da, sve sam ja to popratila i u glavi složila upute za preživljavanje - češnjak, raspelo, kolac, got it. Bila sam spremna za vampirsku apokalipsu, ali o onom koji je sve zakuhao nisam puno znala. Čini mi se da sam gledala tek prvih desetak minuta Coppoline ekranizacije - znala sam samo da Keanu Reeves glumi Jonathana Harkera, da je Winona Ryder utjelovila Minu, a da je Gary Oldman Drakula s čudnovatom frizurom. Srećom, Jane Eyre mi je ove godine pomogla da prebrodim svoj strah od klasičnih debeljuca, i bilo pravo je vrijeme za posebno čitalačko iskustvo - evergreen Brama Stokera!


Najprije moram reći, očekivala sam jezivu atmosferu bez puno događaja, roman sličan "Rebbeci" Daphne du Maurier, ali me Bram Stoker iznenadio. Iako kažu da taj književnik iz Dublina nikad nije posjetio Rumunjsku, "Drakula" započinje dnevničkim zapisima Jonathana Harkera koji putuje vlakom iz Londona u dvorac Grofa Drakule u Transilvaniju. Putem se gosti finim jelima, pije šljivovicu, divi se ljepotama krajolika i promatra običaje stanovnika Karpata koji se na spomen Englezovog odredišta križaju i nude mu krunice za zaštitu. Put je dug, prati ga sablasno zavijanje pasa, u Jonathanovim se kostima skuplja strah. U drugom poglavlju saznajemo da je Jonathan Harker novopečeni odvjetnik koji Grofu kao strancu treba protumačiti postupak kupoprodaje posjeda u Londonu. Iako je Grof jako gostoljubiv, on nikad ne večera s Jonathanom, u dvorcu nema ni posluge ni zrcala pa se Jonathan počinje osjećati kao zatvorenik. Zanimljivo mi je bilo uvjeriti se da Grof opisan u knjizi ne sliči ni Beli Lugosiju ni Garyju Oldmanu, a bome ni Leslie Nielsenu, nego je sličniji Vladu III Tepešu iz familije Drakula, okrutnom vlaškom knezu koji se borio protiv Turaka, za kojeg se pretpostavlja da je poslužio kao inspiracija za Grofa Drakulu (čitaj: gadan je k'o lopov). Gotovo zanimljivija od samog romana je zagonetna priča o nadahnuću za "Drakulu". Bram Stoker većinu je radnog vijeka proveo kao asistent poznatog glumca Sir Henryja Irvinga i kao menadžer Lyceum Theatrea, čiji vlasnik je bio Irving. Za života, kao inspiraciju je navodio eseje Emily Gerard o Transilvanijskom praznovjerju i knjigu Sabine Baring-Gould o vukodlacima. U novije vrijeme, kritičari pokušavaju "Drakulu" povezati s Stokerovim djetinjstvom, pričama iz irskog folklora koje mu je majka pričala, pa čak i sa spekulacijama o skrivenim gay sklonostima autora. Kakva god se zagonetka skrivala iza priče o vampiru svih vampira, mora da je 1897. "Drakula" bio hit.

"Odjednom sam postao svjestan da kočijaš uvodi konje u dvorište golema ruševnog dvorca, iz čijih visokih crnih prozora nije dopirao ni tračak svjetlosti i čija se nepravilna crta izlomljenih bedema vidjela u pozadini neba obasjana mjesečinom."


Anksioznost Brama Stokera glede nove tehnologije, stranaca koji su naseljavali Englesku potkraj 19. stoljeća, ali i kinky suzdržanost viktorijanaca mogu se iščitati između redaka ove mistične knjige. Pisan u tada inovativnoj epistolarnoj formi, s puno najnovijih čuda tehnologije u upotrebi (Jonathan koristi stenograf, dr. Seward fonograf, Van Helsing spašava Lucy transfuzijama krvi i dr.), ovaj je roman predstavljao ne samo borbu između dobra i zla, nego i borbu između novoga i staroga. Drakula obitava u ruševnom prašnjavom dvorcu, okrenut je prošlosti, na životu ga održava sebičnost, dok Jonathan sanja o budućnosti sa svojom zaručnicom Minom. Mreža mraka i zagonetki zatvara se oko Jonathana, i začudo, već u trećem poglavlju on vidi Drakulu u čudnom obličju (Bram Stoker ne oklijeva, sviđa mi se to). Zastrašujuća tišina dvorca i Jonathanov strah uznemiruju čitatelja koji se pita o obiteljskoj povijesti ili kletvi koje su Drakulu preobrazile u neobičnog stvora. Iako ga je Grof upozorio da nikada ne utone u san u ijednoj od prostorija u dvorcu, Jonathan se, istražujući dvorac u Grofovoj odsutnosti, predaje snu i budi se - ali više nije sam.

"Ušao sam u dvije grobnice, no nisam vidio ništa osim krhotina starih lijesova i gomilu prašine. No u trećoj sam naišao na nešto. Tamo je, u jednom od velikih sanduka, kojih je ukupno bilo pedeset, na gomili svježe iskopane zemlje ležao Grof!"


"Zajedno smo prišli krevetu i podigao sam s lica pokrov. Bože, kako je lijepa! Kao da joj je svaki sat uvećavao ljupkost. To me pomalo preplašilo j zbunilo. Što se tiče Arthura, sta je drhtati i na kraju ga je isto toliko potresla sumnja kao i bol. Naposljetku, nakon duge stanke, slabašno mi je prošaptao: - Jack, je li ona doista mrtva?"

Kad Jonathanova pisma prestanu stizati njegovoj zaručnici, koja odsjeda kod prijateljice u Whitebyju, upoznajemo Minu - njezinim riječima zapisanima u dnevniku i pismima, ali i novinskim člancima ispisano je novo poglavlje Drakulina hm, života. Misteriozni brod bez posade pristaje u maglovitu luku, i čitatelju je jasno da je Drakula stigao u Englesku prije Jonathana. Iako se čini da će se okomiti na Minu, on za žrtvu bira njezinu prijateljicu Lucy, djevojku koju svi žele za suprugu, a koja noću mjesečari. Kad Lucy počne kopnjeti, njezin zaručnik u pomoć zove Van Helsinga, stručnjaka za sva područja, liječnika, odvjetnika, filozofa i znanstvenika, koji, zajedno sa svitom Lucyinih prijatelja i udvarača, postaje Drakulina najgora noćna mora.


Čitati "Drakulu" jest poseban doživljaj, a najinteresantnije nije ono što je napisano, nego ono između redaka. Sam jezik Brama Stokera ne oduševljava, nije graciozan, i na momente se čini da je tekst nepotrebno dugačak. Osim toga, mislim da u "Drakuli" više nije moguće uživati onako kako su u njemu uživali čitatelji 1897. Nekoć je to bio pustolovni roman pun fantastičnih obrata i fiktivnih heroja, a sada je samo sjena tome. Nekoć je nosio snažnu kršćansku poruku, ali sada malo tko govori o "Drakuli" kao o knjizi koja je potrebna kršćanima. Naime, sama esencija "Drakule" leži u protuteži sakramentu svete pričesti, u kojeg je vjerovao i sam Bram Stoker, odgojen u Irskoj protestantskoj Crkvi. Izopačenost premise "Krv je život!" (nije li Renfield najzanimljiviji lik u "Drakuli"?), Grofova zavodljivost kao metafora za potisnutu požudu, sisanje tuđe krvi kao preludij seksualnom činu, uzimanje života u zamjenu za vječno prokletstvo - Drakula je utjelovljenje zla, spodoba čija glad nikad neće biti zadovoljena. Danas? Danas se vampiri prikazuju romantično, s notom ljudskosti, kako bismo se s njima poistovjetili, kako bismo s njima suosjećali - i grijeh nikad nije bio privlačniji (damn you, Edwarde Cullene!) Vampiri se više ne nastoje bespogovorno uništiti, nego se zagovara njihova rehabilitacija, njihova se zla narav omekšava, prilagođava niskim kriterijima morala modernog društva. Međutim, nemojmo zaboraviti da nam svjetlucave stvari naposljetku samo odvraćaju pažnju. Bram Stoker u nasljeđe nam je ostavio alate kao što su češnjak i raspela, ali i podsjetnik da je ključno ostati budan, imati otvoren um, oči i uši, jer nas noćno sljepilo može skupo koštati.


"Pravilno zaključujete i odvažna ste duha, ali previše ste skloni predrasudama. Ne dopuštate svojim očima da vide ni ušima da čuju, ne marite za stvari koje se odvijaju izvan vašeg svakodnevnog života. Ne mislite li da postoje stvari koje ne možete shvatiti, ali koje ipak postoje; da neki ljudi vide stvari koje drugi ne mogu vidjeti? Ali postoje i stare i nove stvari koje ljudsko oko ne može dokučiti, jer čovjek zna, ili misli da zna, neke stvari koje su mu ispričali drugi ljudi. Ah, upravo je to mana naše znanosti, što sve želi protumačiti. Ako nešto ne može protumačiti, onda kaže da i ne postoji ništa što bi se tumačilo."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e