Šljokičasta žena

Usprkos maminim zapovijedima "Ne bulji!" i "Ne pokazuj prstom!", mi odmalena buljimo i pokazujemo prstom na druge ljude. Rađamo se znatiželjni, ali valja zurenjem razumno raspolagati - znate, biti pristojan. Neka istraživanja pokazala su da je pristojno zuriti tri sekunde, a da smo, ako zurimo duže, psihopati. Meh, šljiviš pristojnost. Upravo je zurenje lajtmotiv romana Elif Shafak iz 1999., romana "Pogled", engl. The Gaze. Iako se na prvi pogled ovaj roman razlikuje od ostalih autoričinih djela, on je u mnogočemu tipičan za Shafak. Čitajući ga, svjedočimo rađanju književnice koja je Shafak danas - književnice koja se služi umjetnošću da bi pokazala otpor, koja je zagovornica manjina, feministkinja, sanjar po definiciji Johna Lennona. Nisam joj slična, meni se stvaranje idealnog svijeta čini kao posao za koji nisam kvalificirana pa me njezina neustrašivost uvijek zatekne. Roman "Pogled" nije bio iznimka . "Njegove zjenice bile su jastučići z...

Jedna meni draga američka country pjesma kaže ovako: "If I die young, bury me in satin, lay me down on a bed of roses, sink me in the river at dawn, send me away with the words of a love song." Zapravo, puno američkih izvođača country glazbe romantiku sljubljuje s gotičkim elementima, a u literaturi američkog juga postoji čitavi žanr koji takvoj kombinaciji odaje počast - southern gothic . Ima nečega sablaznog u američkom jugu, valjda, u njegovim oronulim antebellum plantažama, na kojima robovi počivaju nemirno u neoznačenim grobovima, u njegovim gromoglasnim protestantskim propovijedima, koje odjekuju u alejama starih hrastova - stoga me ne čudi da je George Saunders, rođeni Teksašanin, iako je odrastao u okolici Chicaga, posegnuo upravo za gotičkim motivima da bi napisao svoj prvi i jedini roman, "Lincoln u bardu." Privukli su me naslov i priča iza njega davnih dana jer i sama volim tumarati grobljima, čitati imena s nadgrobnih spomenika, osluškivati mir svojstve...

"Nikad neću napisati roman", napisala sam, malodušna, u dnevnik prije dvadeset godina pročitavši "Angelin prah." Bila sam uvjerena da je upravo nesretno djetinjstvo savršeni recept za priču epskih proporcija, a ja sam, pisac školskih zadaćnica u usponu, k'o za vraga, odrasla u pleasentville ulici u kojoj su komšinice vazda nosile kolače jedna drugoj na degustaciju, a muškarci bi sinkonizirano palili kosilice petkom popodne. Da, zavidjela sam Franku McCourtu na traumama jer su mu donijele Pulitzera. Silly me . Drugo mjesto, drugo vrijeme, ali ista borba - na Franka McCourta podsjetio me "Shuggie Bain", roman Douglasa Stuarta, dobitnik Bookera 2020. Za razliku od "Angelinog praha", priče o irskoj neimaštini i ocu alkoholičaru, "Shuggie Bain" je škotska priča o majci ovisnoj o alkoholu iz doba vladavine Željezne Lady. Na početku romana upoznajemo Shuggieja (uobičajen nadimak imena Hugh u Škotskoj), šesnaestogodišnjeg mladića koji je 1...

Nakon izvrsne knjige, kakva je za mene bila "Tajna povijest" Donne Tartt, spopadne me neka vrsta melankoličnog knjiškog mamurluka (svi veliki čitači neprestano tragaju za knjigom koja će im osvojiti srce i znaju da se takva knjiga ne pronalazi često), a kad se taj mamurluk spoji s umorom zvanim I-don't-do-adult-today, onda sjednem pred svoju policu s knjigama, sjetim se Renate Sabljak na Dori '99. i pitam se - kako sada ići dalje? Volim da me knjiga koju čitam odvede do sljedeće pa sam brainstormala Donnu Tartt, lonericu koja objavi knjigu jednom u desetljeću, iako svakodnevno piše, ne daje intervjue i živi introvertirano na nekoj farmi u Virginiji. Tko mi je odmah pao na pamet? One and only - J. D. Salinger. J. D. Salinger oduvijek je budio ambivalentne osjećaje kod američke publike - i danas, ili ga vole, ili ga mrze. "Lovca u žitu" objavio je kao tridesetdvogodišnji veteran Drugog svjetskog rata, neko vrijeme objavljivao je kratke priče u The New Yorke...

Živim u gradu u kojem se nisam rodila, u kojem nisam razbila koljena učeći voziti bicikl, u kojem nisam plakala zbog jedinice iz matematike, u kojem se nikad nisam ludo zaljubila. Iako mi nije stran, jer u njemu sam provela godine tijekom studija, ne volim ga, lega moj - bar ne onako kako se voli mjesto koje te definira. I uvijek se zbog toga grizem. Ovih dana družim se s jednom purgerskom knjigom. Pijuckam kavu i čituckam, bez žurbe, pomalo - takva je to knjiga. Znate, nije mi se na prvi dojam dopala - ta ja sam cura odrasla u ušorenoj ulici prigradskog naselja (da ne kažem, Bože m' 'prosti - sela), o vrućini zagrebačkog asfalta znadem samo onoliko koliko sam naučila od Tram 11 - što bi me, pobogu, moglo zainteresirati u knjizi čije korice krasi zagrebačka grdosija od armiranog betona ( actually fora ilustracija Stipana Tadića, ali to nije sad bitno)? Prvi dojam uvijek vara, znate li to već? Možda u Frakturinoj zbirci "Novi dio grada" nisam pronašla sebe, ali pronaš...

Kao tinejdžer, za vrijeme školskih praznika redovito sam odlazila u Osijek, kod starije sestrične. Dane smo provodile na igralištu, a večeri sjedeći na podu njezine sobe, uz filmove i Backstreet Boyse. Jednog smo ljeta tako, uz otvoren prozor i zujanje komaraca, ridale gledajući "Društvo mrtvih pjesnika." Uplakane, zbog Robina Williamsa u liku inspirativnog profesora Johna Keatinga, zaklele smo se da ćemo život posvetiti ljepoti i umjetnosti i da nas roditelji nikad neće spriječiti da slijedimo svoje strasti. Sjetim se često te večeri, da si opravdam vrijeme koje, unatoč umoru i obvezama, posvećujem lijepoj književnosti, i, iako smo studirale psihologiju i pravo, još uvijek se naježim kad se sjetim Neilove krune od cvijeća. "We don't read and write poetry because it's cute. We read and write poetry because we are members of the human race. And the human race is filled with passion. And medicine, law, business, engineering, these are noble pursuits and necessary t...

Vrijeme je dragocjeno, zato, nakon čitanja knjige prosječne kvalitete, posežem za djelima pisaca koji cijene čitatelja i ne trate njihovo vrijeme. William Trevor definitivno je jedan od njih. William Trevor rođen je u irskoj regiji Cork, ali većinu života proveo je u Engleskoj. Nakon školovanja u Dublinu, stekao je zvanje povjesničara, radio je kao kipar i copywriter u marketinškoj agenciji, a onda postao jedan od najvećih pisaca moderne kratke priče s engleskog govornog područja. Smatrao se "Ircem u svakoj veni", a takvo mu je i pismo, unatoč usporedbama s Čehovom. Do kraja života ostao je vjeran prikazima ruralne Irske i industrijske Engleske (atmosfera mjesta njegova je specijalnost), ali i tmurnim pričama o životima malih ljudi. Da je navedeno bilo poznato mojim legicama iz "Vinskih mušica", vjerojatno ne bi tako olako prihvatile moj prijedlog za čitanjem Trevorovog modernog klasika, "Felicijino putovanje", u travnju. Oh well . U jednom je intervjuu go...