Usprkos maminim zapovijedima "Ne bulji!" i "Ne pokazuj prstom!", mi odmalena buljimo i pokazujemo prstom na druge ljude. Rađamo se znatiželjni, ali valja zurenjem razumno raspolagati - znate, biti pristojan. Neka istraživanja pokazala su da je pristojno zuriti tri sekunde, a da smo, ako zurimo duže, psihopati. Meh, šljiviš pristojnost.
Upravo je zurenje lajtmotiv romana Elif Shafak iz 1999., romana "Pogled", engl. The Gaze. Iako se na prvi pogled ovaj roman razlikuje od ostalih autoričinih djela, on je u mnogočemu tipičan za Shafak. Čitajući ga, svjedočimo rađanju književnice koja je Shafak danas - književnice koja se služi umjetnošću da bi pokazala otpor, koja je zagovornica manjina, feministkinja, sanjar po definiciji Johna Lennona. Nisam joj slična, meni se stvaranje idealnog svijeta čini kao posao za koji nisam kvalificirana pa me njezina neustrašivost uvijek zatekne. Roman "Pogled" nije bio iznimka.
"Njegove zjenice bile su jastučići za igle. Bile su prekrivene rupama od zlih pogleda i zlih riječi. Iz nekih od tih rupa curila je voda. Tako je plakao."
Prvo poglavlje ove knjige, doduše, čitala sam kao da imam mrenu na oku - grčevito pokušavajući shvatiti čiji glas se promalja kroz galamu na ulici i u minibusu. Godina je 1999. u Istanbulu, a debela pripovjedačica se budi kraj stanovitog B-C-a, i kroz prozor promatra prezrenu ženu koja stvara metež na ulici, dok čitatelj pokušava razabrati o kome je ovo roman, subjektu ili objektu priče. Glavni lik drugog poglavlja, smještenog u Peru 1885. dječak je od voska, Keramet Mumi Keške Mumiš-efendija, čije oči ne odaju njegove osjećaje. Osluškujući potrebe ljudi u svojoj domovini, jer njegove oči vide ono što tuđe ni ne slute, on podiže šator boje trešnje i obećava spektakl - predstavit će ženama ružnoću samu - Samur-djevojku.
U trećem poglavlju skrivena je priča o Samur-dječaku, od kojeg je potekla Samur-djevojka, a koji je živio u Sibiru u 17. stoljeću, kad su se spaljivale vještice i kad se umiralo od kuge. Dječak, produkt nedovršene magične preobrazbe, pokazivan je kao nakazno čudo prirode, a njegovu su zlosretnost iskorištavali i naraštaji koji su uslijedili. Potom, u nastavku romana, fraktalno su ispremiješani vrijeme i prostor, ali i sudbine svih spomenutih likova - priča u priči, priča do priče, do beskonačnosti. Dokle god pogled seže, autorica ispituje našu potrebu da budemo viđeni, ali i da od drugih sakrijemo svoje rane, svoje kraste. Nepripitomljeni svjetovi skriveni su u likovima Elif Shafak - jedni bestidno uživaju u tuđim pogledima, druge ti pogledi uznemiruju, treći ih pokvareno iskorištavaju, ali jedno im je zajedničko - i ljepota i ružnoća jednako su primamljive očima, a pogled na njih nepovratno nas mijenja (hm, kad bolje razmislim, ova knjiga bila bi savršen izbor za kojekakvi čitateljski klub).
"...Sve je ostalo napola dovršeno samo zato što je ruka izvana podignula košaru, a dva nepozvana oka vidjela su nešto što nisu smjela vidjeti, a svjetlo iz tih očiju uništilo je taj intimni trenutak."
Svaka stranica ovog romana vrvi životom, i svaka priča mogla bi biti roman za sebe pa čitanje "Pogleda" pomalo iscrpljuje - sličnije je probijanju kroz gustiš korova nego opuštanju uz lijepu riječ (iako se pregršt lijepih riječi nalazi među ovim koricama). Oni rijetki, koji se umiju probiti kroz osebujnost autoričinih rečenica, uvidjet će ljepotu njezinih misli. U tome i jest bit - knjige Elif Shafak se ne čitaju, nego osluškuju. Znam, znam, svi bismo bili sretniji da ne zurimo, nego da - naćulimo srce, ali oči su lakome.
Kad smo kod lakomosti, često u knjizi Elif Shafak spominje baklavu pa sam ovaj roman nehotice i poistovjetila s tim odveć teškim orijentalnim desertom. Volim i šećer i orahe, vrhunski su to sastojci, ali u količini potrebnoj za baklavu ne prijaju mi - lijepe se za zube, za sobom ostavljaju žeđ, njihova slatkoća momentalno dodaje pedesetak kila mojoj, i inače diskutabilnoj, liniji. Tako je to s baklavom, i tako je s "Pogledom", ili ih voliš ili ne voliš. Ali, čak i kad si uvjeren da ti neće prijati, ponuđenoj slastici oči teško odolijevaju.
"Zato nije moguće sve zaboraviti. Ono što nazivamo očima možda uspije zaboraviti sve što je u životi vidjelo, ali nemoguće je prestati razmišljati o tome da je nas netko vidio. Ako nema svjedoka, čovjek može zaboraviti prošlost.
Ako postoje svjedoci, sve se mijenja. Svaki je njihov pogled optužba, njihovo postojanje prepreka je zaboravu."
Napisano za Ziher.hr
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)