Šljokičasta žena

Bit ću najbolja mama na svijetu - misliš gladeći si trudnički trbuh. Pogledaš sve epizode Gilmoreica nekoliko puta i (zlo)pamtiš sve propuste svoje majke, koliko teško može biti? Onda rodiš. I shvatiš. Ugledaš svoju majku nekim drugim očima, upoznaš ju, razumiješ. Odjednom pronađeš opravdanje za svaku riječ koju si joj ranije predbacivala. Ili? Sve mi strepimo da ćemo postati kao naše majke, a one rijetke, one sretne, nadaju se da će im biti nalik. Protagonistica romana "Zagoreni šećer", znanog i kao "Burnt sugar"/"Girl in white cotton", spada u prvospomenutu grupu žena. Iako bi uspomene na djetinjstvo trebale biti slatke, Atarina sjećanja gorkog su okusa. Njezina suprotnost, majka Tara, od prvog ju je dana smatrala neprijateljicom, nepotrebnim privjeskom koji ju onemogućava u življenju punim plućima. Nesretni brak (i život sa svekrvom, need I say more? ) okončala je otišavši s Atarom u ašram, gdje je godinama bila ljubavnica gurua. Atara je povjerena na č...

"A kako je umro ovaj učitelj Digula?", oduvijek sam voljela hodati po vukojevačkom groblju, čitati imena s nadgrobnih spomenika pa ispitivati mamu i baku o sudbinama nepoznatih mi ljudi. "Njega su ubili partizani, cijelo selo je čulo kako ga muče", uzdahnula je mama. "Partizani", upijala sam tu apstraktnu riječ koju su izgovarali odrasli, ali ne i djeca. "A naši nisu bili partizani?" "Naši nisu bili ni partizani ni ustaše!", mama je rekla odrješito. "Jedino j' bajo Andrija bio partizan, al' njega s' uzeli jer je im'o škole", kazala je baka pogleda uprtog u grob mladog Andrije, pa dodala: "Moj j' dada bio u crkvenom vijeću!", spominjući se tako jedine "ideologije" naše familije. Pripadam narodu koji je spreman osuditi drugoga na temelju jedne riječi, a često, pokazala je povijest, i zbog onog neizgovorenog. Danas živimo u demokratskom društvu i uživamo u obilju tobožnje tolerancije, ali ...

Moj je kolega pronašao gurua u Karl Ove Knausgårdu. Iako nije knjiški moljac, odvažio se na čitanje "Moje borbe", opsežne autobiografije ovog norveškog pisca, i oduševio se. "Kakav lik, sve ih je oprao..." "Možda i ja pročitam..." "Nemoj, nećeš razumjeti, to je muška knjiga", rekao je odlučno. A da? Muška knjiga? Ali to je samo jedna perspektiva! Jesmo li pravnici ili nismo (Pero Kvržica mi je oduvijek neka vrsta patronusa), pomislila sam i iz knjižnice donijela "Oktobarsko dijete", knjigu Linde Boström Knausgård, bivše supruge Karl Ovea. Čitala sam ranije Lindinu "Dobrodošli u Ameriku", knjigu o djevojčici koja je odlučila zanijemiti i koja ima biografske elemente (Linda je u jednom intervjuu rekla da se sve u toj knjizi dogodilo, ali da nije autobiografska). "Oktobarsko dijete", pak, otvoreno je autobiografsko djelo. Iako su "Oktobarsko dijete" najavljivali kao odgovor na "Moju borbu", moram reć...

Pitam se hoću li ikada odrasti, odrasti na način samostalna-sam-žena-i-ne-trebam-svoju-mamicu. Svakodnevno ju gnjavim porukama tipa "Plačem k'o budala, al' je Rajko znao napisati pjesmu" (dok gledam HRT-ovu A stranu), "Znaš da Jasna Zlokić i ja imamo rođendan isti dan?" (dok mahnito guglam sve i svašta), "Djeca su me danas nasekirala k'o nikad, ništ' me ne slušaju" (svakodnevno) ili legendarnom "Ja sam najgroznija mama na svijetu" (svako malo, svjesna ironije - gnjavim svoju mamu jer moja djeca gnjave svoju mamu). Gnjavim ju, ali navika je to koje se ne želim otarasiti. Ne želim zamisliti dane onih koji su bili primorani odviknuti se od takvih navika, onih koji su zaboravili telefonske brojeve svojih majki, onih koji se, ipak, i godinama nakon gubitka roditelja, nadaju njihovom pozivu. Odbijala sam zamisliti se u koži Cheryl Strayed čije intervjue i motivacijske govore sam slušala godinama. Pogledala sam i film snimljen po njezini...

Iako je Marilynka pjevala da su dijamanti ženini najbolji prijatelji, meni su oduvijek bili draži biseri. Oduševljavala me ta predivna obrana krhke bisernice - u trenutku kad obično zrnce pijeska dospije u živu školjku, ona, da bi se zaštitila, omata pijesak sedefom. Sam proces traje godinama, i ne događa se u svakoj školjci, zato je biser kao plod mora za mene uvijek predstavljao nešto skriveno, a lijepo i posebno, nešto što vrijedi čekati. Vidjevši knjigu "The Pearl" Johna Steinbecka iz 1947. na sestrinoj polici (vjerojatno ostavština njezinog, odavno bivšeg, američkog boyfrienda), odmah sam ju gramzljivo prisvojila. My precious. "It was a morning like other mornings and yet perfect among mornings." John Steinbeck jedan od velikih američkih pisaca, i iako je svog Nobela za književnost zaslužio ponajviše zbog "Plodova gnjeva", i novela "The Pearl" jednako je popularno štivo u američkim školama. Kontroverzni je to pisac koji se divio Hemingwayu (...

Slobodna volja jedna je od boljih stvari koje su nam dane na korištenje (i savitljivi palci su OK, ali slobodna volja je baš super). Ona će nas odvesti do željenog odredišta i, zato, nema goreg nego kad, zahvaljujući svojoj odluci, završimo negdje gdje ne želimo biti, kad osjećamo da živimo ondje gdje ne pripadamo. Živjela sam tako gotovo tri godine, odlučna u stvaranju savršene verzije svog života, pa sam mislila da razumijem protagonisticu "Ponoćne knjižnice" Matta Haiga. Silly me . "Postoji onoliko života koliko je mogućnosti. Ima života u kojima si donijela drugačije odluke. A te odluke su te odvele do drugačijih ishoda. Da si samo nešto učinila drugačije, tvoj život bio bi neka druga priča. A sve one postoje u Ponoćnoj knjižnici. Sve su jednako stvarne kao i ovaj život." Iako Matt Haig tvrdi da nastoji pobjeći od titule ambasadora mentalnog zdravlja, njegove knjige ne idu tome u prilog. U "Ponoćnoj knjižnici" glavni lik je Nora Seeds, usamljena i očaj...

Tek sam pišući ovaj blog shvatila da sam strahovito predvidljiva. Da uvijek ljeti čitam knjige iz područja dječje psihologije, a u zimi biografije, i da uvijek u siječnju ponovno donosim odluku o ovom blogu. Valjda me blues novih početaka redovito čini nesigurnom pa se pitam - zašto ja ovo radim? Jasno mi je da pišem jer volim pisati, imam potrebu pisati, ali zašto napisano moram i objaviti? Zašto ne pišem dnevnik i krijem ga od očiju drugih, kao normalni ljudi? I onda mi u ruke dođe knjiga čiji kraj poziva na aplauz i shvatim - kad se nečime oduševim, poželim to podijeliti sa svima! I nema tome lijeka! Za Martinu Vidaić nisam ranije čula, što ne čudi, jer žena je pjesnikinja koju se ne može naći na društvenim mrežama (dok sam ja žena koju se može naći na društvenim mrežama, ali ne i s knjigom poezije u ruci), ali privukla mi je pažnju osvojivši Nagradu Kamov za pjesničku knjigu "Trg, tržnica, nož". "Stjenice" su, pak, njezin drugi roman, a voljet će ga svi kojima s...