Šljokičasta žena

Imam jednu prijateljicu, sjetim je se kad god na misi izgovorim riječi "Gospodine, nisam dostojna da uđeš pod krov moj...", jer je jednom rekla da ju je, dok je bila dijete, ta izjava patila - nije joj bilo jasno tko je dostojan Isusa ako ona, dobra kakva je bila, to nije! Odrasla je ona, odrasla sam i ja, i ne znam za nju, ali ja se još uvijek, djetinje i umišljeno pravednički, uvjeravam da sam dostojna Isusa. Idem na svetu misu, trudim se živjeti kako Bog zapovijeda, od Boga ne tražim ništa, većinom Mu zahvaljujem na svemu čime me blagoslovio, i sve to dobro funkcionira - do jednog trenutka. Bila sam sinoć na bdijenju pred blagdan Duhova, pa i na klanjanju pred Presvetim, u svojoj rodnoj župi. Posljednjih godina izbjegavam odlaske na klanjanja kao što izbjegavam odlaske u teretanu - jednom kad dođeš, morat ćeš se realno pogledati i priznati da nisi nimalo u formi - ali, zbor u kojem sam imala čast pjevati od osnutka slavio je deset godina postojanja pa me srce zvalo k oltar...

Mislim da je presudio online shopping odjeće i uporno nepronalaženje odgovarajuće veličine koje bi neizbježno vodilo k beskrajnim susretima s GLS dostavljačima koji bi bili zaduženi za vraćanje neželjenih artikala. Ne, možda je presudilo to što sam to jutro ušla u raskrižje, a na semaforu se upalilo crveno svjetlo. Možda bih to kasnije potpuno smetnula s uma da mi već kod sljedećeg semafora nije prišao ljutiti biciklist s dreadlocksima i dokrajčio me: "Prošla si na crveno, kravo!" Rekla sam mu, zbunjeno i pomalo hladno: "Dobro." Inače nisam vozač koji ugrožava druge u prometu, nisam se ponašala drsko - samo sam bila zadubljena u svoje misli. Bio je to jedan od onih dana kad se čovjek osjeća loše u svojoj koži bez očita razloga (dođe to svakih 28 dana), kao da je tog jutra teži nego dan prije. Znate kako ljudi impulzivno mijenjaju frizuru ili daju napraviti tetovažu kad ih stisne žuta minuta? Ja naručim dostavu knjiga, a celebrity autobigrafije su mi guilty pleasur...

Nakon vrckavog trendy Guillaumea Mussoa, morala sam se uhvatiti za nešto poznato, pouzdano, utješno. Ispekla sam banana bread ( recept ), skuhala čaj i gotovo se instinktivno latila čitanja knjižice Kazua Ishigura koja mi krasi policu, jer - postoji li bolji izbor od jednog nobelovca? Moja ljubav prema Ishigurovim djelima rodila se davnih dana, a zapečaćena je knjigom Nikad me ne ostavljaj koju smatram jednom od najboljih knjiga koje sam u životu pročitala. Ima nešto u tim Japancima što me uvijek iznova osvaja. Njihov način pripovijedanja, stvaranje atmosfere pomoću glazbe (koliko sam glazbenika počela slušati zahvaljujući referencama Murakamija i Ishigura!), njihova upbeat čežnja i čudan humor ono su u čemu uživam, pogotovo u danima kad se kišno jugo susretne s PMS-om (It's a real thing!), jedno dijete me krivi za kišno vrijeme, a drugo vrišti i baca se po podu čim ga krivo pogledam, ili ne-daj-Bože, ne dopustim mu da slisti kutiju keksa prije ručka. Ne, neću isprobati The...

Nekako s proljeća, kad zamirišu jorgovani, sjetim se svoje prve, i jedine, ljubavi i osjetim neodoljivu želju za čitanjem romana ljubavne tematike. Nakon prebiranja po policama kućne biblioteke, zaključila sam da onome, tko bi o meni sudio prema sadržaju između korica mojih knjiga, ni na kraj pameti ne bi bilo da sam romantična osoba, ili da sam bar nekoć to bila (sad sam mama, veliki romantični izljevi ljubavi kakvima sam bila sklona kao teensica pali su na začelje moje to do liste). Osim Zime za dvoje , kojom sam 2003. gnjavila tadašnjeg dečka, sada muža, čitajući mu odlomke na klupici našičkog parka (da, o prvom seksu učila sam od Nicholasa Sparksa, guilty as charged), i par klasika, jedini roman iole ljubavne tematike koji sam našla bila je Djevojka od papira Guillaumea Mussoa, roman kojeg sam kupila za siću na nekom sajmu, upoznata s Mussoovom slavom. Tako to ide kod mene, kad se zaželim romantike, završim s Francuzom . A lijepo sam rekla da neću više čitati romane s "dje...

Ne sjećam se koliko sam bila stara kad sam s mamom prvi put gledala film Imitacija života, ali sjećam se da je plakala. Mama je uvijek plakala gledajući filmove o tamnoputim ljudima kakve, sigurna sam bila, nikad u životu nije ni srela. Ne sjećam se koliko sam bila stara kad sam prvi put ja plakala gledajući glumicu Loru Meredith kako se sprijateljuje s tamnoputom Annie Johnsons, ali sjećam se da sam tog dana osjetila u svom srcu bol uzrokovanu nepravdom, istu bol koja je morila moju majku, koja je odrasla na šokačkom štaglju, u selu poznatom po tamnoputim Romima. Prije toga nisam shvaćala da se ljudi razlikuju po boji kože - kad je netko prvi put spomenuo da je Tina Turner crnkinja, bila sam šokirana, meni je bila pjevačica nalik svim drugima. Možda je mama svjedočila predrasudama koje su Romi, s kojima je išla u školu, osjećali na svojoj koži, a možda ih je i sama imala prema njima, ali na pitanje predrasuda na temelju boje kože je uvijek bila osjetljiva, pa sam bila i ja. Nisam ...

Kad je na Silvestrovo otkucala ponoć, a svi se ljudi ovog svijeta izljubili uzduž i poprijeko, ni ne sluteći što ih čeka, na televizijskom novogodišnjem programu uz kojeg smo muž i ja glamurozno dočekivali Novu godinu zasvirala je Ostat ću mlad legendarnih Animatora, pjesma koja je po meni jedna od boljih stvari koje nam je novi val ostavio u nasljeđe, a često zanemarena na druženjima i pijankama na kojima smo nazdravljali svojoj mladosti. Ima nešto u toj pjesmi što čovjeku momentalno daje dozu optimizma i bezbrižnosti, pa sam i tog slavnog 1. siječnja sada već ozloglašene 2020. godine pomislila kako su pred nama neka nova veselja, nova iznenađenja. Znam da zvuči ludo, ali unatoč svemu što se događa, ova godina mi se (još) nije zamjerila, još uvijek u njoj pronalazim trenutke za pamćenje. Imam žutih minuta, kome lažem, imam žutih dana, hm, snađu me najmanje jednom mjesečno, ako me razumijete, ali nekako se iskobeljam iz njih - with a little help from my family and friends , i with a l...

Draga buduća majko, možda se bojiš poroda i misliš da on predstavlja teži dio postajanja majkom. Možda imaš osjećaj da si stvorena za ovu ulogu, ali istina jest da te ništa u tvome dosadašnjem životu nije na nju moglo pripremiti. Možda si čvrsto odlučila da ćeš biti stroga i strpljiva majka, možda već u glavi imaš i neki set pravila na kojima ćeš inzistirati, ali vjeruj mi, ako si kao ja, ubrzo ćeš shvatiti da tvoje strogo lice najčešće rastužuje tvoje dijete. I bez obzira što će se ono pokazivati za njegovo dobro, teško će ti pasti ta spoznaja, i upoznat ćeš osjećaj zvan krivnja - štoviše, postat ćete nerazdvojne. Zbog nje ćeš početi sumnjati u svaku svoju odluku, uvijek će ti se činiti da za svoje dijete ne činiš dovoljno, da si daleko od savršene majke koja si htjela biti. Činit će ti se da nisi dovoljno blaga srca niti blaga glasa, činit će ti se da svom djetetu nisi dovoljno čvrst oslonac niti autoritet, i ova tvoja nova uloga učinit će ti se kao potpuni promašaj. Ako si kao ja...