Šljokičasta žena

Što može učiniti jedan dan savršenim? Koji su to sastojci za dan kojemu se ne zna datum, ali koji ostaje zapisan u sjećanju? Šaka suza, vrića smija? Prstohvat ljubavi, trunčica prijateljstva, nešto kao iz recepta Kuharice Kiflice? Mirno jutro, vruća kava, popijena kava, zajednički odlazak na misu, šetnja pod vedrim nebom, rascvjetala stabla, niska koncentracija peludi u zraku, lopta u zraku, igra na zemlji, ručak od jučer, brašno na rukama, poljupci, pjesma i ples, šećer na kraju (zadnje smo pekli Mileramicu s keksima i Prečokoladne muffine ) - ukratko, savršeni dan mi je svaki u kojem su moja djeca sretna. Svi koji me znaju, a i par vas, koji me ne znate, a koji svratite na ovu web adresu, znaju da, otkad sam rodila svoju prvorođenu, svoju divlju djevojčicu, pokušavam pronaći zajednički jezik s njom. Godinama sve uvjeravam da ona nije prosječno dijete i da prosječne odgojne metode na njoj nisu primjenjive, da je neukrotiva, a da sam ja nedorasla cijeloj situaciji zvanoj rodi...

Nisam vam ja moderna. Uvijek me odbijalo ono što vole svi mladi, a još više ono što rade svi mladi - ja ću baš voljeti nešto svoje, ja ću baš raditi nešto drugo. U trendu nisam ni kad su u pitanju knjige - ako je to najpopularnija knjiga u knjižnici, vjerojatno je nikad neću ni pročitati. Tako, npr., doma imam Genijalnu prijateljicu i ne mogu se prisiliti da ju uzmem u ruke - Elena Ferrante toliko je čitana zadnjih godina da su mi očekivanja odavno prerasla sve normalne razmjere, ne može to jedna obična papirnata stvar kao što je knjiga podnijeti. Veliku popularnost u zadnje vrijeme izazvale su knjige mlade izdavačke kuće Mitopeje, a, među njima, posebno se istaknuo serijal Zimska noć mlade (Milena, generacijo moja!) Katherine Arden. Moram priznati, proučavala sam Mitopejine stranice i pomama za lijepim koricama mamila me, ali Medvjeda i Slavuja posudila sam u knjižnici tek nakon što mi je nekoliko načitanih prijatelja napomenulo da je to baš my kind of story. Zar je ...

Neki dan sam navršila 32 (riječima: trideset i dvije) godine, i baš taj dan sam shvatila da na čelu imam bore i da sličim na B'Elannnu Torres iz Star Treka. Ali, barem mi se vrat još dobro drži. Aha, in your face, Nora Ephron . Nisam mislila da će me starenje ikada zabrinuti, ta u mnogočemu sam jedva čekala da zađem u zrelije godine, ali ove godine sam baš baba - shvatila sam da godine jesu samo broj, jer se ja osjećam kao da mi je 132. Nicanje zubića (dva su pala) i besane noći uz mog dragog Jurja (da nije tako sladak...) svakodnevno od mene čine turobnog i živčanog Murtaugha - I'm too old for this shit . Pa ti imaj prvo karijeru, a onda djecu, eto ti na. Kad imaš tridesetinešto godina (to se tako govori kad uđeš u tridesete), onda se neprestano dvoumiš trebaš li rođendan provesti zaključan u kupaonici dok je muž s djecom ili ga trebaš provesti s obitelji (s kojom si već svake minute svog života) i sve teže pronalaziš entuzijazam za slavlje. Da, teže, ali za rođendan ga...

Kad su cure na book clubu predložile da za ožujak čitamo knjigu Škola života - ne Brune Šimleše, nego Roba Riemena - namrštila sam se, kako to najčešće i biva kad god netko u grupi koja voli klasike predloži neku duboku i pametnu knjigu. Not again. Čula sam za knjigu, ali nije me privlačila. Škola života. Rob - who? Zvučalo je kao da je taj lik školski lega mog starog, jer i on je, za razliku od mene i mog pompoznog pravnog fakulteta, završio Fakultet života. Škola života. Yep, zvuči kao knjiga koju bi napisao stari prdonja koji se prisjeća nekih sretnijih vremena i pouka koje izvukao iz svog dugog života. No, s obzirom da u ožujku i ja postajem stari prdonja, hm, da, možda me ova knjiga pronašla na vrijeme. Rob Riemen esejist je i kulturalni filozof, utemeljitelj i direktor Instituta Nexus te glavni urednik časopisa Nexus, i da, generacija je mog tate, to nisam promašila. U Školi života odabrao je devetnaestero prijatelja diljem svijeta - znanstvenike, filozofe, glazbenike, pisce,...

Ovih dana priča se o Oscarima. Rekla bih vam koju o filmovima, ali slabo ih gledam. Otkako sam mama, filmovi su postali predugi. Čak sam i Oscare propustila, odnosno, gledala tek na snimci koja, btw, nije imala famozni nastup Lady Gage i Bradleya Coopera. Sve se promijenilo otkad sam mama, da, pa čak i Oscari. Nekada sam ih gledala i zamišljala kome ću sve zahvaliti kad osvojim Oscara (nije da sam se htjela baviti glumom, samo sam htjela nešto osvojiti), a sada gledam pobjednike i samo si jedno mislim - kako li se blaženo moraju osjećati njihovi roditelji. Baš sam neki dan rekla mami da, otkad sam mama, sve gledam iz te materinje perspektive - i ne radim to namjerno, jednostavno si ne mogu pomoći. Da je nešto u meni porodom slomljeno (osim ključnih kosti moje djece), da su neki zidovi - ne pali, nego se srušili, i da su neke granice - ne pomaknute, nego iščznule - shvatila sam brzo nakon rođenja Franke. Kad je bila stara nekoliko mjeseci, dojila sam je na pilates lopti jer je im...

Čuli ste sigurno za gniježđenje žene prije poroda, a ja vas danas upozoravam na jedan zabrinjavajući fenomen o kojem se ne priča puno - gniježđenje nakon poroda. Takvu vrst gniježđenja (da, što više puta napišem tu riječ, sve je smiješnija) pronalazimo u pravilu u žena koje su prevalile prvu polovicu porodiljnog dopusta (čitaj: predugo i previše su kod kuće), a razmjeri su veći ukoliko je žena na dopustu okružena s dvoje ili više djece. Ono što dodatno ugrožava žene usred takvog gniježđenja jest kojekakva bolest djece, ili, ne daj, Bože, muža, nakon kojeg slijedi najgore što se ženi na porodiljnom dopustu može dogoditi - karantena koja dovodi do potpunog zamračenja uma i stanja u kojem je žena uvjerena da mora pospremati svaki kutak svoje nastambe, izorganizirati svaku ladicu, raščistiti svaki ormar, a na kraju svega toga - promijeniti frizuru, ili još gore - muža. Nesretna je sredoporodiljna kriza zahvatila i mene - Juraj je napunio šest mjeseci, a ja sam poželjela novim polic...

Nigdje nisi star kao što se samom sebi činiš u ogledalu kuće u kojoj si odrastao. Pred tim ogledalom brisala sam suze nakon posjeta frizeru koji nije završio mojim zadovoljstvom (željela sam tad Rachel frizuru), u tom sam se ogledalu zadnji put ogledala prije odlaska na krizmu, pred njim sam se šminkala s prijateljicom prije prvih izlazaka u disko, i za famozne dočeke Nove godine, pred ogledalom sam telefonirala s tadašnjim dečkom, sada mužem, skrivajući se od staraca, nagledalo se to ogledalo i ukradenih poljubaca, susretala sam se s njim proteklih godina i promatrala svoje tijelo kako se mijenja, kako stari, kako se zaokružuje dok u njemu buja život - sve je to ogledalo prošlo sa mnom. Sladak je ono podsjetnik na bezbrižne dane mlađe verzije mene, kad su najveće muke bili ispit iz biologije ili matematike, dugo čekana SMS poruka ili živčani starci koji su sposobni smisliti pedeset zabrana u jednom satu. Ostarila sam, uskoro ću navršiti 32., ali pred svojim ogledalom, kad se malo bol...