"U sutonu života bit ćemo suđeni po ljubavi", rekao je župnik na misi za Sisvete, prisjećajući se riječi svetog Ivana od Križa. Misli su mi zatitrale, jer baš sam se tog jutra, prije odlaska na misu, posvađala sa svim svojim ukućanima, i vjerojatno bismo, da nismo izašli iz stana, još uvijek galamili jedni na druge, jer se nekome mora istu stvar ponoviti sto puta, jer se netko ustao na krivu nogu, jer netko želi gledati nogometnu utakmicu, jer nekome treba dvadeset minuta da se obuje, netko nikada ne namjesti krevet nakon što se iz njega izvuče, a netko je isfrustriran što je uopće pomislio da je sposoban odgojiti živa bića. Da, ja nisam iz šuteće obitelji, nisam to nikad bila. Mi smo valjda uvijek vjerovali da istina oslobađa i bili ponosni na tobožnju hrabrost da ju iznesemo i drugome nabijemo na nos. Oduvijek se u mojoj kući bez pardona drugima brojalo mane, iznosilo prigovore i prijedloge, i uvijek je to bilo izrečeno - bez zagrljaja.
Upravo zato, knjigu "Mi se ne grlimo" kupila sam još lani, u svibnju, i ostavila ju na polici, čekajući povoljno vrijeme da ju uzmem u ruke (kad zavirim u arhivu bloga, shvaćam da sam sve Nastjine knjige pročitala upravo u studenom).
Prvu knjigu Nastje Kulović, "Kud si krenula?", pročitala sam nakon što sam vidjela reklamu na Facebooku - prizvala me k sebi i oduševila me. Do druge knjige, "Nešto drugo", Nastja i ja već smo se sprijateljile, onako kako se s piscima sprijateljujemo, ali i virtualno. Stoga, blago rečeno, imala sam velika očekivanja od treće Nastjine knjige, od "Mi se ne grlimo" - imala sam osjećaj da ću u njoj naći obitelj nalik mojoj, obitelj koja je grlena, ali obitelj - koja se ne grli. I to me plašilo.
Istina jest, najstarija sam od tri kćeri i ništa ne znam prešutjeti - i svi mi odreda to predbacuju. Zato, čitajući o četiri žene iz iste obitelji, pretpostavljala sam da ću se prepoznati baš u onoj koja voli inventure i koja drži da je majčin 60. rođendan idealna prilika da se neke stvari (napokon) izreknu - njezino ime je Mara, ona sili majku na introspekciju i skriva vlastite krhkosti kao zmija noge.
Njezina majka, Lala, nije joj nalik - ona misli da savršeno balansira između šutnje i otkrivanja, "lako se može pronaći sredina između malo potiskivanja i malo olakšavanja svađama". Život si do šezdesete svela na minimum, neke je snove ostavila da tiraju u njoj, pristavši da se nikad ne ostvare, čuvarica je tajni i krivnje. Razvedena je i živi s mlađom kćeri, Nikom, čiju priču vidimo iz trećeg lica, za razliku od majčinog prvog.
Sve one pripremaju se za proslavu majčina 60. rođendana - svaka od njih iz svoje perspektive. Mara piše pismo u kojem, nalik Prosutovom upitniku, majku nuka na preispitivanje vlastitih pogrešaka, Nika snima videoporuku u kojoj na vidjelo izlazi njezina frustracija, Lala ima neku vrstu tobožnje pomirenog unutarnjeg monologa, a Eli, Marina kći, ocu ostavlja poruke u kojima komentira pripreme triju žena iz svoje obitelji. Igra perspektivi poslužila je kao alat za uvjerljiv prikaz svake od žena - njihovi glasovi jesu jasni, ali isprekidani narativ priječio mi je da uđem u srž njihovih nedoumica, da se uistinu poistovjetim s jednom od njih. Svaka promjena perspektive raspršila bi mi sliku koju sam, poput slagalice, slagala. Postajale su mi sve distanciranije i naposljetku sam pomislila da Mara, Lala i Nika puno pričaju, a ništa ne kažu (hm, postavljam li i ja previše pitanja, kompliciram li, pričam li previše?). Je li to bila autoričina namjera - da nam podastre najiritantije načine na koje kopamo po svojim i tuđim ranama, stvarajući pritiske nalik onom u ekspres loncu? Hoće li lonac eksplodirati ili će se jelo skuhati u rekordnom vremenu - otkrit će se na zabavi, jer zabava predstavlja kulminaciju šutnji koje muče naše protagonistkinje (ili neće?).
"Jesi li ikada bila neozbiljna? Ni to ne znam. Ali ne, ti uvijek stojiš iza svojih riječi i djela, biti neozbiljna za tebe bi značilo biti nepouzdana. Tebi kao da je najvažnije da se drugi mogu osloniti na tebe, to znam o tebi. Ili možda svi drugi i ja; a i ti sama, na koga se oslanjaš? A i Mara ti izmiče, predugo nije bilo jasno tko je tu kome oslonac pa ti je sad nedohvatljiva i nedokučiva. I meni je. Tu je negdje, ali kao da nije. Otišla je, a vraća se. Puna je tih svojih spoznaja kojima nam soli pamet, kao da je iznad nas. A nešto je ipak drži da ne ode skroz, da se ne otrgne. Valjda nije spremna na naglo otvaranje. Tko je?"
Kad bih morala jednom rječju opisati ovu knjigu, rekla bih da je introspektivna - svidjet će se onima koji razmišljaju o odlasku na psihoterapiju, koji analiziraju bez kraja i konca. Čitajući, coktala sam i kolutala očima i naposljetku odlutala u svoje misli, pokušavajući ih organizirati u ladice. Vodila sam razgovore koji se nikada u stvarnosti neće voditi, ali najviše sam razgovarala sa sobom, shvaćajući da je najviše buke u mojoj izvornoj obitelji podigla - prokleta pretpostavka, o kojoj govori i Mara. Predmnijeva je nešto za što se svi hvatamo, jednostavnije je. Pretpostavljamo da poznajemo jedni druge, samo zato što smo odrasli pod istim krovom. Pretpostavljamo da imamo pravo zadirati u tuđu privatnost, samo zato što je isprepletena s našim postankom. Pretpostavljamo da će se krvno srodstvo pretvoriti u odnos, bez truda, spontano. Međutim, ono što nas, pravnike, uče jest da se predmnijeve dijele na oborive i neoborive. U obiteljskom životu - sve su predmnijeve itekako oborive. Možemo li oboriti sve pretpostavke i krenuti ispočetka?
Razmišljajući o Nastjinim ženama, o odustanku od razrješenja i vlastitoj kakofoniji, nisam ni primijetila da je moj muž za vrijeme pričesti ostao sjediti u klupi, vjerojatno s poznatom mi grižnom savjesti prosječnog roditelja 21. stoljeća. Naša jedanaestogodišnja Franka, došavši s pričesti, progurala se do njega i zagrlila ga, a ja sam, otvorivši sve svoje ladice i vadeći iz njih sve što sam ondje pospremila, pomislila - mi bismo se mogli grliti.
"Nakon dugo vremena osjetim poriv da vodim s njom pravi razgovor umjesto da si nabacujemo razlomljene rečenice kao teniske loptice preko mreže koja nas drži na sigurnoj razdaljini. Ali dovoljno sam stara, a i dovoljno mudra da znam da se važni razgovori ne vode na semaforima.
- Dobila si blokadu, ha? - Mara pita pomirljivo, kao da se meč izgovaranja odigrao do kraja. - Jel to od propuha?
Nakon što pronađemo utjehu u zajedničkom smijehu, koji posluži umjesto odgovora, kao u injekciji koja odnese bol kad postane neizdrživo, zagledam se kroz prozor, u nebo u koje prerijetko gledam."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)