Šljokičasta žena

Protekla dva tjedna, kao svaki pravi Hrvat koji živi od spajanja praznika, bila sam na godišnjem odmoru - i to u rodnim Našicama. Jer more je passe , bar za mene. Dok drugi sanjaju o morskoj pjeni, ja sam mjesecima čeznula za godišnjim odmorom ondje gdje će mama birati tjedni meni (jer nije problem kuhanje, nego osmišljavanje jela!), a gdje će Franka uživati u slobodi poznatoj samo onima koji imaju baku na selu. Ne trebaju mi ni putovanja na egzotične destinacije, skupi hoteli niti avioni, sretna sam kad sam s ljudima koje volim, i duboko sam uvjerena da je tako provedeno vrijeme najbolje ulaganje u sebe i u budućnost. Čitala sam, uživala u domaćem voću, trčala s Frankom kroz nasade aronije, skakala po lokvicama, pjevala sa svojim zborom, kafenisala sa sestrom i nećakinjom, čavrljala sa susjedima, promjenila frizuru (bolje da nisam, ali dobro - volim promjene pa ću je imati priliku opet mijenjati), a kao vrhunac godišnjeg odmora - Franku smo ostavili baki i djedu, a mi smo se ...

Možda, da nisam živjela sama u Šibeniku i da nisam već tisuću puta pregledala sve epizode Seks i grada, nikad ne bih počela ni gledati Girls. Pogledala sam prvu epizodu i iako su mi se na prvu učinile malo vulgarnima, zaljubila sam se u lik Hanne Horvat. Za razliku od Carrie Bradshaw, koja kupuje preskupe cipele i dizajnerske krpice, a jedino joj je primanje rezultat jedne male kolumne, Hanna je bila stvarna - završila je fakultet i nije imala pojma o ničemu. Bila je loša u poslu, bila je loša u ljubavnim vezama. Zbog njene autentičnosti i nonšalantne duhovitosti Lenu Dunham odmah sam primila u klub voljenih mi i inspirativnih žena, a ondje je ostala usprkos njenom političkom djelovanju - s kojim se nimalo ne slažem. Otkad je izdala knjigu zapisa o svojim dogodovštinama s puta pronalaska sebe u džungli zvanoj New York, željela sam je u rukama. Savršen trenutak za čitanje - jutro provedeno u frizerskom salonu. S frizurom nisam baš zadovoljna (dobra je frizura, ali ne na mojoj gla...

Volim misliti o sebi kao svestranoj osobi - jer to sam uvijek željela biti kad odrastem - na sve strane. Da me sve zanima, da mi mašta radi svašta, da mi je znatiželja srednje ime. Možda je to razlog što ne volim čitati jedan žanr knjiga i što ne razumijem ljude kojima police krase knjige samo jednog autora. Mix it up, people! Ipak, shvatila sam i ja da je danas jedan žanr popularniji nego ikada prije - i to žanr psihološkog trilera, pa sam i ja pronjuškala lijepom našičkom knjižnicom (na godišnjem sam, ako niste shvatili prema trećem knjižnom postu u posljednjih tjedan dana!) u potrazi za jednim takvim romanom. Moram popratiti aktualna izdanja, koliko god bila zadrta. Nemojte me krivo shvatiti, volim ja krimiće - Agatha Christie, Minette Walters, Mary Higgins Clark, Patricia D. Cornwall, John Grisham - sve sam ih pročitala davnih dana, ali danas sebe smatram klasičarkom - što ne znači da čitam isključivo Jane Austen, koju cijenim, ali ne obožavam pobožno, nego volim knjige ko...

Nedavno sam pročitala da je Yoko Ono nakon toliko godina dobila pravo zvati se koautoricom legendarne pjesme Imagine. I što onda reći? Ako je John Lennon, renesansni čovjek, progresivni umjetnik kojem su mir i pravda bili najbitniji u životu, omalovažio originalne ideje svoje voljene supruge, kako uopće možemo očekivati da današnje društvo žene prizna kao ravnopravne muškarcima i dopusti im da zaista budu što god, i tko god, požele? Čitala sam o još jednoj ženi koju nisu dovoljno cijenili. Nije ju cijenio suprug, a nije doživjela niti da ju znanstvena zajednica prizna - umrla je sama, zaboravljena. Čitala sam i plakala. Čitala sam u nekoliko navrata, znajući da je prevelik zalogaj o boli i tuzi, kad o njima piše Slavenka Drakulić, čitati u jednom dahu.  U posljednjoj knjizi Slavenka Drakulić udahnula je život prvoj supruzi Alberta Einsteina - Milevi Marić - Vojvođanki koja je bila prva žena na politehničkom fakultetu Sveučilišta u Zurichu, na kojem je studirao i mla...

Možda ste do sada žalili osobe koje ste sreli na ulici, a koje nose teret zvan invaliditet. Možda ste im zauzeli parkirno mjesto, ili pomislili da svoj status invalida zloupotrebljavaju. Možda nikada niste ni primjetili da se niti jedan grad u našoj državi ne diči institucijama, ili javnim površinama, koje su prilagođene osobama s invaliditetom. Možda ste ridali na film Tu sam ispred tebe i pomislili kako je priča o Lou i Willu najromantičnija priča ikada ispričana. Možda ste sigurni da biste i vi radije umrli, nego živjeli s ograničenjima. Osobe s invaliditetom nisu često predmet mojih razmišljanja, priznajem. Ipak, svaki susret s osobom koja se, da bi uradila meni rutinske stvari, mora valjano potruditi, uglavnom me razoružao - život uzimam zdravo za gotovo, jasno mi je. Dišem samostalno, imam dar govora, i koristim ga i više nego je potrebno, hodam, trčim (kad moram), samostalno u ruci držim nož i vilicu, nitko me ne mora oblačiti niti me nositi u toalet. Zašto se onda još uvijek z...

Prošli sam mjesec zapazila Google doodle koji je prikazivao godišnjicu rođenja meksičke pjesnikinje Rosario Castellanos, o kojoj do tada nisam čula ni riječi. Zapravo, nije to ni čudo jer se moje poznavanje meksičke kulture svodi na meksičku pitu u Mlinaru. Doduše, znam ja da su iz Meksika potekli Pancho Villa, koji nije dobro završio, da je Meksikance pobio Geronimo - tad oni nisu dobro završili, da su Frida Kahlo i Diego Rivera bili muž i žena, ali i da su upoznali Meksiko s modernim slikarstvom, znam da muškraci diljem svijeta misle da je Selma Hayek meksičko nacionalno blago, čitala sam ja Lauru Esquivel još u osnovnoj školi (hm, možda je mama ipak trebala voditi računa o tome što posuđujem u knjižnici), a vrlo dobro poznajem i Marisol, Jose Andresa, Esmeraldu, Mariju Guadalupe i sve njene sestre (uh, ona obrva na kraju me još ždere). Ovaj plićak u koji stane moje znanje o toj velikoj i iznimno naseljenoj državi produbila sam, naravno, guglajući do besvijesti. Meksička p...

Neki dan me kolegica na kavi iznenadila pitanjem: Koje vi preparate protiv bora koristite? Ne moram ni napomenuti da su sve nazočne tek zašle u tridesete, a da najstarija od nas izgleda kao curica. Zar nam već trebaju preparati protiv bora, pitala sam se dok ju je druga kolegica, očito bolje obrazovana po pitanju kozmetike, upućivala u sve tajne preparativnih pripravaka. Uslijed ovakvih razgovora uvijek se osjećam kao dummie, pa sam po povratku s posla u drogeriji stala iščitavati upute pisane sitnim slovima na raznim pomadicama. S kojom godinom stižu prve bore i je li ikada prerano početi voditi brigu o koži, kako bi ona ostala mladolika? A što je uopće micelarna voda, i koja je razlika između mlijeka za čišćenje i tonika? Razumijem da ovaj čisti, a drugi tonira, no, što to uopće znači? Po čemu se dnevna razlikuje od noćne kreme, i što će se dogoditi ako dnevnu nanesem na lice prije spavanja? Treba li mojoj koži hidratantna krema ili hranjiva? Aaaaaaaaaa! U panici sam zgrabila neku k...