Šljokičasta žena

Ponukana jučerašnjom duhovnom obnovom i pričom o pozivima ljubavi 11. rujna 2001, i porukom koju sam zatekla na svojoj bočici Jane (btw, kampanju su totalno ukrali osječkoj udruzi Breza!), danas ću ponoviti riječi Marcela Prousta: "Budimo zahvalni ljudima koji nas čine sretnima. Oni su dražesni vrtlari koji čine da naše duše cvijetaju." Iako je dio života proveo u krevetu, izoliran plutom od svijeta, pateći od astme i živeći sa starcima, zbog čega bi danas bio proglašen luzerom, ovaj mamin sin bio je i izuzetno duhovit i mudar čovjek. Često si pomišljam da bismo Marcel i ja danas mogli biti najbolji prijatelji. Razumijem kako je odreći se užurbanog života i danima biti usamljen, razumijem da mu je bilo teško pronaći neku sitnicu koja ga veseli, i da se u pisanju želio pronaći, kad već u svijetu nije imao priliku. Sjetim se njegovih ljupkih riječi kad mi je teško, a neki mi prijatelj u pravom trenutku pošalje poruku ili me nazove. Sjetim se svih ljudi koji čine moj ...

Poznajem puno svećenika, hrvatskih, stranih, franjevaca, salezijanaca, petrovaca i mnogih drugih, i mogu reći da je malo njih koji u svom propovijedanju iznose osobne doživljaje i razmišljanja, borbe i dileme. Sve su to vrsni teolozi koji čovjeka mogu usmjeriti i poučiti, ali ponekad mislim da čovjeku ne vrijede sve te filozofsko-teološke propovijedi, pred kojima se čovjek osjeća melen i nedorasao. Zamisli, ako si vjernik, što bi govorio nepoznatim ljudima da se nađeš u prilici da svjedočiš svoju vjeru? Sigurna sam - pošao bi od svojih vlastitih demona, sumnji i otkrivenja. Upravo je to razlog zašto su propovijedi don Damira Stojića, studentskog kapelana iz Zagreba, toliko efektne, zašto ih čovjek pamti i nastoji živjeti kad se vrati u ovaj tmurni svijet. Don Damira možete naći u crkvi Sv. Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu, a osim tamo, poslušajte ga ako navrati u vaše mjesto jer on održava duhovne obnove za mlade po cijeloj zemlji. Jučer sam ga imala priliku slušati u katoličkoj...

Postoji jedna serija koja nije dovoljno razvikana, ali cijeli glumački svijet bruji o mladoj glumici koja je njena zvijezda. Trenutno sam u slatkom iščekivanju druge sezone Orphan blacka - serije koja je savršena kombinacija akcije, drame, humora i znanstvene fantastike, pa vam dajem najkraću preporuku ikad napisanu. Ne bih vam htjela puno otkriti jer i ja sam prvu epizodu pogledala naslijepo, ne znajući što me čeka, a u tom je dio čarolije. U prvim minutama Sarah Manining, narkićka i odrpanka koja posjeduje i veliko blago, nalazi se na željezničkom kolodvoru. Sve u njenom životu vrti se u krug. Ona opet bježi, opet je slaba i ne zna kuda bi sa sobom, ali jedan događaj promijenit će tijek njezinog života. Ugledat će ženu, koja joj nevjerojatno slič, i kako se baca pod vlak.  Fantastičnu Tatianu Maslany, djevojku s mnogo lica, zavoljet ćete odmah, a ako vas prve minute privuku, pogledat ćete cijelu sezonu u komadu, pa nemojte ni započinjati s gledanjem ako imate neo...

Ima dana kad se baš osjećam kao tuđinac. Teta u pošti me nazove šinjorinom i ja ostanem iznenađena, iako je to već stoti put da me netko ovdje  tako nazove - pa gdje sam to ja? Hodam putem s posla i najčešće ne susretnem baš niti jednu osobu koju poznajem, što je meni, koja potječem iz mjesta gdje susjedi ulaze u kuću bez kucanja, uvijek deprimirajuće. Probudim se i čujem neko čudno glasanje - ne, to nisu vrapci koji se gnijezde u maminoj magnoliji, to su galebovi koji su se spustili među brodice u mom novom kvartu. Mom kvartu? Brodice? Whaaaaat?! Međutim, onih dana kad pročitam kolumnu dežurnog lokalnog gunđala, iliti novinara, koji se spustio iz Zagreba i koji inspiraciju pronalazi u onom najgorem u Šibeniku, onda shvatim da ja i nisam nužno najgora vrsta furešte , shvatim da volim ovaj grad - barem dovoljno da se osjećam napadnuto kad ga netko vrijeđa. Whaaat, whaaaat? Slika 1. Parkić ispred crkve Gospe vanka grada s pogledom na šibensku poljanu i Hrvatsko narodno ...

Neke žene ovisne su o kupnji cipela, neke manijakalno kupuju torbice ili nakit, a ja? Ja se ne volim ograničavati! Budući da živim sama, samoj sebi trudim se, budući da sam pravnica, naknaditi duševne boli šopingom sitnica koje mi pomažu da zimski dani brže prođu. Što reći - jugo nas vec tjednima lupa u glavu, pa nije ni čudo što svako malo, ne znam ni kako, završim u DM-u, Kozmu ili knjižari. Baš sam ovaj tjedan obavijestila prijateljicu da počinjem s dijetom jer su se zimske naslage otele kontroli, a ne želim se dovesti u situaciju da iznajmljujem vjenčanicu za trudnice dok prinovu ne očekujem. Čvrstu odluku o dijeti potvrdila sam kupnjom kuharice s receptima kolača koju izdaje Znanje. Vidjela sam je kod susjede i poželjela svoj primjerak jer sam fan slatkih kuharica koje uz recepte imaju i slasne fotografije. Kako mi je upravo s e baya stigla aparatura za izradu makarona, bio je red da nabavim i kuharicu u kojoj se nalaze recepti za makarone raznih boja i okusa, a društvo im pr...

Svi su čuli za Stilske vježbe. Ako niste, tu činjenicu zatajite jer - trebali ste jer je ovo predstava koju treba pogledati barem jednom u životu! Stilske vježbe Raymonda Queneaua najdugovječnija je predstava s istom glumačkom postavom i kao takva svoje mjesto našla je i u Guinnessovoj knjizi rekorda. Premijera joj je održana 19. siječnja 1968. godine! Dakle, kazališni je ovo spektakl koji su Pero Kvrgić i Lela Margitić igrali dok su moji starci bili bebe, a ja nisam bila ni u planu. Malo je reći da je Tonko Maroević, koji je tekst francuskog filozofa adaptirao, genijalac, jer nemoguće je i zamisliti da je, za početak, hrvatski jezik toliko raznolik i čudnovat! Ovo dvoje simpatičnih ljudi na dvadesetak načina pričaju priču o jednom mladiću u tramvaju broj 11 koja po ničemu nije posebna. Sama priča nema moć prisiliti čovjeka da ju sluša uvijek iznova, ali kad je ona ispričana riječima penzionera, filozofa, matematičara, pjesnika, finih gospojica, ogorčenih gospođa, Engl...

Koliko puta ste poželjeli putovati kroz vrijeme? Koliko god me mučila neizvjesnost života, ipak ne bih željela znati što me čeka, možda to ne bih mogla podnijeti, možda bih od straha od neizbježnog učinila drastične promjene u svom životu, koje bi, istina, mogle biti i dobre za mene, ali bi sigurno rezultirale i kolateralnim žrtvama. Kad je čovjek usamljen, hrani se lijepim uspomenama, koje su u mislima, koliko god puta proživljene, uvijek nove, svježe. Zamislite da imate mogućnost vratiti se u prošlost i proživjeti ponovno prve poljupce, najzanimljivije razgovore, najtoplije zagrljaje – ne biste li se bojali da je sva njihova ljepota u tome što se nikada neće ponoviti? Nama, koji živimo na početku 21. stoljeća (i nismo opsjednuti Doctor Who-om) zasigurno će Rachel McAdams postati sinonim za putovanje kroz vrijeme jer u svakom filmu na tu temu u posljednjih nekoliko godina glumi upravo ona. I da bude gore, ona, jadna ne bila, nikada ne putuje kroz vrijeme, nego uvijek utjelovl...