Šljokičasta žena

Kad se naša djeca rode, nemamo vremena zastati i diviti se njihovoj čudnovatosti. Izgon nas tjera na poduzimanje niza kojekakvih radnji usmjerenih kako na očuvanje života tih malih bića tako i na očuvanje sebe. Ponedjeljak je samo ponedjeljak, nebo je i dalje plavo, život ide dalje. Žrtvujemo misli o čudima života da bismo preživjeli. Djetetu izraste prvi zubić, dijete napravi prve korake, progovori - mi se tim malim znakovima rasta radujemo, ali nikad u dovoljnoj mjeri, ili se bar tako čini dok ih gledamo kako po posljednji put izlaze iz vrtićke zgrade, znajući da će na leđa uskoro staviti školsku torbu. Mislim ovih dana o tom prvom zubiću (hm, zapravo ga se i ne mogu sjetiti, znate kako je s drugim djetetom u obitelji), o toj prvoj riječi (pružio mi je igračku i zahvalno rekao: "Hala"), o prvom trku, i prvom skoku, o prvom smijehu i prvom plaču, tražim ih mahnito u svojim sjećanjima, prebirem po ladicama u koje sam ih strpala zajedno s odjećom koju je prerastao moj sin, sad...

" Nekoć ne bi otvorila knjigu koju je napisala stara osoba: smatrala bi da se to nje ne tiče. Ali, ima li što čudnije od načina na koji knjige koje su nam u nekom raspoloženju ili životnoj fazi potrebne, pronalaze put u naše ruke ", napisala je na samom početku romana o Sari Durham, ženi "razumnog imena", spisateljica Doris Lessing, inače najstarija dobitnica Nobelove nagrade za književnost (2007., kad ju je osvojila, imala je 88 godina). Ne bih knjigu o Sari Durham, izvorno objavljenu 1996 ., sama izabrala, ali moja knjižnica nije imala na raspolaganju "Zlatnu bilježnicu" (sve češće se okrećem antikvarijatu, jer u knjižnici su na izvol'te samo novi hitovi, koji mene baš ne interesiraju), jednu od najdražih knjiga Nore Ephron , u koju sam poželjela zaviriti. "I ponovno, ljubav" predložila mi je knjižničarka, a ja sam ju prihvatila pomislivši da me ta knjiga pronašla. Sara Durham sredovječna je kazalištarka koja živi okružena starudijom (...

Heartburn odnosno žgaravica iliti stručnim izrazom (koji garant nikad niste upotrijebili u rečenici), piroza, osjećaj je žarenja u jednjaku. Dovraga i bestraga, na engleskom jeziku sve bolje zvuči - tako je i "Heartburn" savršeni naslov romana autorice koja je u filmskom svijetu sinonim za rom-com par excellence - Nore Ephron. Čuvala sam si "Heartburn" za jesen, kad padne prvi list, a ja poželim ispeći pitu od bundeve i prstima obgrliti šalicu cappuccina od lješnjaka, i kad me obuzme neodoljiva želja za "Kad je Harry sreo Sally" (ah, jesen u New Yorku...!). No, sudba kleta nije mogla dočekati ni kraj kolovoza - nakon "Herzoga", žudila sam za židovskom vrstom humora (plus, valjalo je preživjeti još jednu lutealnu fazu ciklusa). "I look out the window and I see the lights and the skyline and the people on the street rushing around for action, love, and the world's greatest chocolate chip cookie, and my heart does a little dance." Iako...

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Kad se vraćam s mora, ponesem sa sobom suvenir, piće ili hranu koji nose esenciju mjesta kroz koje sam prošla kao putnik namjernik, istražujući više sebe, nego lokalitet i njegove karakteristike. Budući da ljetujem uglavnom u Istri, osim rosso praha na sandalama, redovito kući ponesem i jednu želju: želju za učenjem talijanskog jezika (javila mi se prvi put nakon čitanja "Jedi moli voli", kao i svakoj šuši opsjednutoj Oprah u to vrijeme, vjerujem). Talijanski jezik klizi s jezika, njegova morbidezza čini život vrijednim življenja - bar mi se tako čini dok se prisjećam staraca koji izjutra, uz canto del gabbiano, razgovaraju na piazzama, ili dok šaptom izgovaram imena ispisana na nadgrobnim spomenicima istarskih familija. Najgora je desiderio za onim što nikada nisi imao pa sam preporuku za daljnje čitanje potražila upisujući u tražilicu kataloga osječke knjižnice ime književne prevoditeljice Ane Badurine, zahvaljujući kojoj na hrvatskom jeziku čitamo Elenu Ferrante i Natalij...

"Idemo sutra u Vodnjan, tamo je najviši zvonik u cijeloj Istri", rekla sam entuzijastično djeci (jednom turistički vodič, zauvijek turistički vodič). "A koji zvonik je najviši u Slavoniji?", pitala je Franka. Hm. "Nisam sigurna, kod nas se te stvari ne naglašavaju na taj način", bubnula sam (Google mi kasnije reče da je najviši u Slavoniji zvonik đakovačke katedrale, a viši je za 24 metra od ovog istarskog). "Imaju oni i najužu i najkraću ulicu u Istri", nastavila sam, a srce mi se stegnulo pri pomisli na naše široke šorove (iako nitko službeno ne vodi evidenciju o širokim ulicama, ona najduža u Hrvatskoj nalazi se u Slavoniji, u Strizivojni!). "Vodnjan je i grad murala... a znate koji još grad ima murale?" Zinuli su iščekujući odgovor. "Vukovar, Vukovar je isto grad murala." "...da bi čovjek mogao opisivati, pa i doživljavati, neke važne stvari, mora ih najprije izgubiti." Park kažuna na ulazu u Vodnjan - prikazuje...