Preskoči na glavni sadržaj

Volim i postojim (Hvala ti, Linda)

Moj je kolega pronašao gurua u Karl Ove Knausgårdu. Iako nije knjiški moljac, odvažio se na čitanje "Moje borbe", opsežne autobiografije ovog norveškog pisca, i oduševio se.

"Kakav lik, sve ih je oprao..."

"Možda i ja pročitam..."

"Nemoj, nećeš razumjeti, to je muška knjiga", rekao je odlučno.

A da? Muška knjiga? Ali to je samo jedna perspektiva! Jesmo li pravnici ili nismo (Pero Kvržica mi je oduvijek neka vrsta patronusa), pomislila sam i iz knjižnice donijela "Oktobarsko dijete", knjigu Linde Boström Knausgård, bivše supruge Karl Ovea.


Čitala sam ranije Lindinu "Dobrodošli u Ameriku", knjigu o djevojčici koja je odlučila zanijemiti i koja ima biografske elemente (Linda je u jednom intervjuu rekla da se sve u toj knjizi dogodilo, ali da nije autobiografska). "Oktobarsko dijete", pak, otvoreno je autobiografsko djelo. Iako su "Oktobarsko dijete" najavljivali kao odgovor na "Moju borbu", moram reći da je Lindina knjiga snažna i dostatna, da priča jednu stranu priče s velikim razumijevanjem i poštovanjem druge strane. Linda je ljubitelj istine, jedino je istinu zahtjevala i od svog tadašnjeg muža koji je odlučio pisati o svom životu, smetnuvši s uma da ljude ne zanima istina, nego samo etikete, naročito etikete "psihički bolesnik".

"Gledam svaku osobu u oči. Ponekad je osoba tamo kad gledaš. Ponekad nije."

Knjigu Linda započinje atmosferom psihijarijske bolnice u kojoj je bila čest gost uslijed liječenja bipolarnog poremećaja koji joj je dijagnosticiran u 26. godini. Ova knjiga je iznenađenje za sve koji se oduševljavaju skandinavskim hygge lifestyleom jer Linda pruža uvid u Švedsku kao zemlju koja provodi najviše terapija elektrošokovima po glavi stanovnika u cijelom svijetu. Dok je prisilno podvrgnuta elektrošokovima, dok "pije mrak" i leži beznadna kraj drugih beznadnih pacijenata klinike, Linda očajnički pokušava skupiti sva svoja sjećanja na jedno mjesto. Naime, jedna od najčešćih nuspojava takve terapije jest upravo gubljenje pamćenja, nezamislivo Lindi kao ženi, piscu i kao majci četvero djece.


Linda se u "Oktobarskom djetetu" obraća i Karl Oveu, i svom ocu (od kojeg je u nasljeđe dobila oskrnavljeno mentalno zdravlje), ali i čitatelju kojeg nenamjerno ostavlja uznemirenog, zabrinutog, kojeg tjera da pretražuje znakove bipolarnog poremećaja na internetima (čitatelju Lindinih rečenica može se učiniti da je sišao s pameti). Njezin izričaj izrazito je lirski, ali njezino iskustvo odrastanja, zaljubljivanja, stvaranja i preživljavanja je nepodnošljivo tužno jer dovodi do neoborive predmnijeve - čovjek je ponekad prisiljen boriti se kao životinja protiv samog sebe, i najčešće će iz te borbe izaći kao gubitnik. Život će zauvijek ostati neka vrsta utrke, bijega, noćne more.


Književnost postoji zbog ovakvih pisaca - ljudi koji nam daju neograničen pristup svom srcu, svojim bolima i svojim neostvarenim snovima da postanu netko drugi (u Lindinom slučaju - oktobarsko dijete), da budu prihvaćeni, da budu dio kolektiva, pa da u masi nestanu i njihovi nemiri. Isti oni u kojima mi pronalazimo utjehu i inspiraciju.

"Rekla mi je da su djeca uživala u ljetu. Svaki si ih dan vodio na razne plaže. Učinio sve da im bude lijepo i da se sve čini normalno. Da sam barem mogla biti s vama to ljeto. Da barem nikada nisam učinila nešto tako neoprostivo. Da sam barem netko drugi."

Nitko od nas ne želi da mu se život pretvori u zlu slutnju, iako bi već sutra svijetu mogao doći kraj. Danas smo još tu. Još volimo, još postojimo (pozdrav Petru Graši). A sutra... "Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova (Mt 6, 34)."

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...