Preskoči na glavni sadržaj

Volim i postojim (Hvala ti, Linda)

Moj je kolega pronašao gurua u Karl Ove Knausgårdu. Iako nije knjiški moljac, odvažio se na čitanje "Moje borbe", opsežne autobiografije ovog norveškog pisca, i oduševio se.

"Kakav lik, sve ih je oprao..."

"Možda i ja pročitam..."

"Nemoj, nećeš razumjeti, to je muška knjiga", rekao je odlučno.

A da? Muška knjiga? Ali to je samo jedna perspektiva! Jesmo li pravnici ili nismo (Pero Kvržica mi je oduvijek neka vrsta patronusa), pomislila sam i iz knjižnice donijela "Oktobarsko dijete", knjigu Linde Boström Knausgård, bivše supruge Karl Ovea.


Čitala sam ranije Lindinu "Dobrodošli u Ameriku", knjigu o djevojčici koja je odlučila zanijemiti i koja ima biografske elemente (Linda je u jednom intervjuu rekla da se sve u toj knjizi dogodilo, ali da nije autobiografska). "Oktobarsko dijete", pak, otvoreno je autobiografsko djelo. Iako su "Oktobarsko dijete" najavljivali kao odgovor na "Moju borbu", moram reći da je Lindina knjiga snažna i dostatna, da priča jednu stranu priče s velikim razumijevanjem i poštovanjem druge strane. Linda je ljubitelj istine, jedino je istinu zahtjevala i od svog tadašnjeg muža koji je odlučio pisati o svom životu, smetnuvši s uma da ljude ne zanima istina, nego samo etikete, naročito etikete "psihički bolesnik".

"Gledam svaku osobu u oči. Ponekad je osoba tamo kad gledaš. Ponekad nije."

Knjigu Linda započinje atmosferom psihijarijske bolnice u kojoj je bila čest gost uslijed liječenja bipolarnog poremećaja koji joj je dijagnosticiran u 26. godini. Ova knjiga je iznenađenje za sve koji se oduševljavaju skandinavskim hygge lifestyleom jer Linda pruža uvid u Švedsku kao zemlju koja provodi najviše terapija elektrošokovima po glavi stanovnika u cijelom svijetu. Dok je prisilno podvrgnuta elektrošokovima, dok "pije mrak" i leži beznadna kraj drugih beznadnih pacijenata klinike, Linda očajnički pokušava skupiti sva svoja sjećanja na jedno mjesto. Naime, jedna od najčešćih nuspojava takve terapije jest upravo gubljenje pamćenja, nezamislivo Lindi kao ženi, piscu i kao majci četvero djece.


Linda se u "Oktobarskom djetetu" obraća i Karl Oveu, i svom ocu (od kojeg je u nasljeđe dobila oskrnavljeno mentalno zdravlje), ali i čitatelju kojeg nenamjerno ostavlja uznemirenog, zabrinutog, kojeg tjera da pretražuje znakove bipolarnog poremećaja na internetima (čitatelju Lindinih rečenica može se učiniti da je sišao s pameti). Njezin izričaj izrazito je lirski, ali njezino iskustvo odrastanja, zaljubljivanja, stvaranja i preživljavanja je nepodnošljivo tužno jer dovodi do neoborive predmnijeve - čovjek je ponekad prisiljen boriti se kao životinja protiv samog sebe, i najčešće će iz te borbe izaći kao gubitnik. Život će zauvijek ostati neka vrsta utrke, bijega, noćne more.


Književnost postoji zbog ovakvih pisaca - ljudi koji nam daju neograničen pristup svom srcu, svojim bolima i svojim neostvarenim snovima da postanu netko drugi (u Lindinom slučaju - oktobarsko dijete), da budu prihvaćeni, da budu dio kolektiva, pa da u masi nestanu i njihovi nemiri. Isti oni u kojima mi pronalazimo utjehu i inspiraciju.

"Rekla mi je da su djeca uživala u ljetu. Svaki si ih dan vodio na razne plaže. Učinio sve da im bude lijepo i da se sve čini normalno. Da sam barem mogla biti s vama to ljeto. Da barem nikada nisam učinila nešto tako neoprostivo. Da sam barem netko drugi."

Nitko od nas ne želi da mu se život pretvori u zlu slutnju, iako bi već sutra svijetu mogao doći kraj. Danas smo još tu. Još volimo, još postojimo (pozdrav Petru Graši). A sutra... "Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova (Mt 6, 34)."

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Povratak kući

Davnih mi je dana moja prijateljica Marina preporučila knjigu Tene Lončarević, " Kuću treba srušiti ", dodavši da je riječ o profesorici, iz Vinkovaca, što je predstavljalo svojevrstan mig - da je "naša", da piše o stvarima koje su nama važne, da ju moram pročitati prvom prilikom.  Puna predrasuda, već po godini rođenja autorice pretpostavila sam da je riječ o spisateljici koja je na svojoj koži osjetila rat i koja je, stoga, poput mitskog bića koje je prokleto za vječnost, osuđena da cijeli zemaljski vijek o tom ratu promišlja i zapisuje - kao sva'ko u Slavoniji 'ko umije pisati. No, Tena Lončarević puno je više od ratnog čeljadeta.  Pejačevićeva "Na dnu ladice noćnog ormarića ispod donjeg rublja leži pismo. Tu je desetljećima, mijenjaju se uzorci grudnjaka i gaćica, mijenjaju se krojevi i veličine, ali ono ostaje, u nožićem proderanoj kuverti, s bordo profilon druga Tita na markici i nervozno ispisanom Nadinom adresom. Ponekad, kad izvlači komad rublj...

Ludilo, brale!

Prije nego spremim ručnike i kupaće kostime u torbu pa se zaputimo prema bazenima na kojima ćemo provesti neobično sparan srpanjski dan, moram odlučiti s kojom ću se knjigom družiti. Uzmem jednu s hrpe i održim audiciju - ako me već na prvoj stranici knjiga usisa, ona je the chosen one, a ako mi misli odlutaju, priliku dajem sljedećoj. Zato, dovoljno je reći - "Ubij se, ljubavi" bila je prva na hrpi. Znam, malo je sramotno da sam ju uopće posudila, a još je sramotnije da sam se s njom poistovjetila, da mi se svidjela - jer knjiga je ovo o pomahnitaloj ženi, novopečenoj majci koja mašta o tome da ubije svoje dijete i muža. Kunem se, posudila sam ju iz knjižnice samo zato što mi je naslov bio poznat - znala sam da je Hollywood lani na svijet donio adaptaciju ove knjige i da je u njoj glumila Jennifer Lawrence koja je koješta, ali je i izvrsna u svom poslu. Na prvoj stranici romana bezimena protagonistica progovara sljedećim riječima: "Ležala sam na travi, medu srušenim sta...

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

La furija me ofurila

Sasvim slučajno, netom nakon finala Svjetskog nogometnog prvenstva u kojem su borili Argentinci i Španjolci, nakon čitanja knjige argentinske književnice, posegnula sam za knjigom španjolskog pisca. Kao i uvijek, pod utjecajem latino ritmova koji ljeti dopiru s radio prijemnika, zaželjela sam se kastiljske književnosti, a Javier Marías ime je jednog od najcjenjenijih španjolskih književnika. Iako je "Srce tako bijelo" roman koji se u njegovom opusu najviše spominje, "Tako počinje zlo" je primjerak koji je bio dostupan u mojoj knjižnici. Roman je ovo kojeg, s odmakom, ispisuje asistent zaboravljenog filmskog redatelja, mlađahni Juan de Vere. Njegov osebujan poslodavac, Eduard Muriel, umjetnik "živog morskog oka i mrtvog magnetičnog poveza", s visokim razdjeljkom i tankim brčićima, pripovijeda mu o svom životu i u njegovoj prisutnosti promišlja o tome što poduzeti uslijed spoznaje da tvoj prijatelj nije osoba koja si mislio da jest. "... nemoguće je vra...

Uvrede, ali najljepše

Nedavno je moj ćaća proslavio svoj 65. rođendan i postao penzioner. Kao pravi mali mučki provokator, tim povodom poklonila sam mu knjigu Pavla Pavličića, "Pohvala starosti". Nije moj otac načitan lik - on knjigu umije pročitati u deset minuta (prva stranica, sredina, puf!, kraj!) - ali znala sam da neće moći odolit' naslovu u kojem se starost hvali, koliko god on sebe (a i sve nas) uvjeravao da bi na nogometnom terenu mogao zdriblati i momke trostruko mlađe od sebe. Već drugo jutro, poslao mi je recenziju knjige SMS porukom (moj tata nema pametni telefon, i pisanje poruka njegov je najveći tehnološki domet): "Noge sve tanje dupe sve manje glava sve veca trbuh ko vreca to ti je rezime knjige poz". Nazvala sam mamu (tatinu sekretaricu) da joj prenesem tu rječitu opasku, a potom čula recenzenta, pomalo iznerviranog, kako u pozadini mrmlja: "Misliš da ja to ne znam?! Sve je to meni poznato!", misleći, ako se ne varam, na svoje mladenačko dupe, dodavši: ...