Preskoči na glavni sadržaj

Projekt: žena

Vrlo rijetko, ali tu i tamo, odlučim i ja biti žena - misliti o kozmetici, listati ženske časopise, kupiti si neku sitnicu bez koje bih i mogla preživjeti. Jer, usprkos svim predrasudama, nametnutim standardima ljepote i vaginalnim infekcijama, lijepo je biti žena, i treba se na to podsjetiti.

Najčešće me ženskasto raspoloženje uhvati negdje oko dana isplate plaća i drži me sve do plaćanja režija - tad dođem k sebi i postanem gospođa Scrooge. Hej, valja štedjeti za novu perilicu suđa!

Proteklog tjedna bila sam prava žena. No, dobro, ne baš prava, jer fitness ne volim i ubijte me zbog toga. Preznojavala sam se samo od trčanja za svojim djetetom, ali sam nalakirala nokte (kad ja nalakiram nokte, to primijete svi u krugu od 5 kilometara), počastila se dobrom kapljicom (vino je zapravo mito za muža koji mora ostati doma s djetetom dok ja laprdam o slici Doriana Graya, hik!), uživala na sastanku book cluba, kupila novu torbu i kafenisala s prijateljicama sve u šesnaest. Nalakirani nokti trajali su gotovo punih 35 sati, sve do prvog ribanja štednjaka, a sve ostalo? Sve ostalo poslužit će mi kao inspiracija u narednim danima, kad budem prala suđe i kidala živce nad prastarim sudskim spisima.


Budimo realni, niti jednoj ženi ne treba više od jedne torbe, ali sve ih volimo imati - pa i ja, iako na posao najčešće nosim jednu jedinu, i to klošarsku, jer mi se ne da stvari neprestano prebacivati iz jedne u drugu. No, ovoj je cijena bila tek stotinjak kuna, a i na etiketi je pisalo "color: coffee", tj. vikala je moje ime. Malo je babasta, ali i ja sam takva, a, osim toga, ispunjava još jedan moj bitan torbasti kriterij - ima hrpu pretinaca u koje stane knjiga ili dvije, kilogram mandarina i dvije jabuke, štipaljke (ne pitajte, jednostavno se uvijek ondje nađu), prazne vrećice za trgovinu, papirnate maramice, novčanik koji teži 3 kilograma, pun kartica i iskaznica, i hrpa ruževa koje nikada neću koristiti.


Osim torbe, nabavih i novi tuš, kremu za lice i mat ruž. Ne kužim se baš u to, ali sviđa mi se glatko praškasti osjećaj na usnama, a uvijek je dobro imati vjeru, povjerenje i malo vilinskog praha, zar ne? Uostalom, dugotrajan je i ne razmazuje se po zubima pa na kavi na izgledam kao luda baba sa šarenim zubima koja se šminkala u mraku - što je uvijek plus.


Za vikend sam bila samo mama. Pekli smo pogačice sa čvarcima i vodili smo Franku na bundevijadu u Kopačevo. Ipak, uspjela sam uživati i u kavi s prijateljicama, jednom mladom, i jednom starom - po stažu, dakako. Koliko god cijenim dugotrajna prijateljstva, nova prijateljstva su ono što osvježava čovjeku pogled na svijet, ono što mu pruža drugačiju perspektivu na život, ono što čini čovjeka djetinjasto radosnim - onako radosnim kako je bio kad je u susjedstvu stekao prvog prijatelja, kad mu je netko dao komad svog sendviča (ili Milky way sendwicha), ili kad mu je pomogao usavršiti tu vražju tablicu množenja. Ovaj blog doveo mi je u život jednu novu prijateljicu, koja me uvijek obraduje nekom sitnicom, s kojom na suncu brbljam o knjigama, tragičnim ljubavima, o dečkima, onome što nas raduje i inspirira - hvala Bogu na takvim prijateljima, jer moja me prijateljica podsjetila da ne čine ženu nove cipele, niti skup parfem, nego upravo ti mali rituali u kojima ona uspije pronaći jedan trenutak za sebe, dok ostale i dalje - nesebično daje drugima.

Primjedbe

  1. Zadnja rečenica predivna!
    Natjerao me ovaj tvoj post na razmišljanje, jesam li i ja prava žena po kriterijima društva...
    Pros: make-up revno svaki dan, suknje često, a nosim i pete (doduše blok pete na gležnjačama i boromine, but hey), volim romantične filmove, na koje često i zacmoljim, volim džentlmenizam, volim zaštitnički nastrojene frajere (s bradom po mogućnosti, ali nije uvjet :)), tata mi je najjači i dalje...
    Cons: kuham samo kad moram, ne vježbam, ne volim ići na kave samo da se ide, presamostalna sam (meni je to +, ali...)
    To je onako što mi je prvo palo na pamet.

    P.s. Koja sam ja frendica s kave, ova mlada ili stara? :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Što se mene tiče, ti si jedna divna žena :)
      Ti si ova mlada, duh, nemam ja mlađe prijateljice od tebe!

      Izbriši
    2. Merci, likewise :)
      Oukej, samo provjeravam!

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...