Zaljubljena u trulu jesen

Ona je tu. U tuzi kiše...

Lišće šuška, zrela kruška s grane viri...

Širi se miris kestenja....

Bljaaak - mrzila sam te opise jeseni koje su nas prisiljavali čitati ili, još gore - pisati u školi. I dan danas u svakom literarnom tekstu preskočim opise prirode, jer, sorry, prirodo, koliko god ti znala biti veličanstvena – svi ti opisi jednostavno su previše nalik jedan drugome, kao da se godišnja doba odavno opisuju isključivo klišejima koji su se izlizali od upotrebe. Da, mrzila sam jesen. Ne volim ni kestenje. Dječje parade iliti Jesenke stvarale su mi pritisak, i bilo mi je žao mame koja je ljepila lišće po meni kao da joj život o tome ovisi. Mrzila sam kišu i mokre čarape, i zaklela sam se da nikada neću voljeti tu trulu jesen - bit ću proljetna osoba! Hm, da, a onda sam postala alergična na pelud – piši kući: propalo je. Znam! Bit ću najveći obožavatelj ljeta! A onda sam odrasla, završili su ljetni praznici, i ja sam saznala da, kao radna mladež, moram ići na posao i na +40. Prisjelo mi ljeto, postala sam otporna na sve dezodoranse, a ni neumjerena konzumacija sladoleda nije mi pomogla. A zima? OK, mogla bih zimi dati priliku, ipak volim Elsu i Anu i Olafa i čarobni svijet Disneya. A onda je stigao račun za grijanje. I tako sam ja ostala sama s trulom jeseni. Volim ju, šta drugo da radim. Možda je stvar i u odrastanju – ono, zagazila sam u tridesete, jesen u meni caruje i te spike. A možda jednostavno tek ovih dana, gledajući u toplo listopadsko sunce, uviđam koliko ljepote ima u toj prolaznosti.

Ovih dana bavila sam se za book club Slikom Doriana Graya, kultnim romanom Oscara Wildea o kojem sam čula sve samo najbolje. „Divna knjiga“, neki dan je netko komentirao. Hm, pa ne bih baš rekla da je divna - ja bih je radije opisala kao cautionary tale, kako kažu braća s engleskog govornog područja. Svima vam je vjerojatno poznat kratki sadržaj – Dorian Gray je povodljivi sedamnaestogodišnjak koji je utjelovljenje ljepote i kojim su opsjednuti svi, pa tako i slikar Basil Hallward koji naslika njegov lik. Vidjevši sliku, očaran svojom ljepotom, Dorian poželi da zauvijek ostane mlad, a da njegov lik ostari umjesto njega, a njegova se nesmotreno izgovorena želja ostvari. I iako je sam zaplet dovoljno zanimljiv da vas navede da pročitate ovu knjigu, ono što predstavlja ključan dio ovog djela jesu posljedice vječne mladosti u kojoj je (trebao uživati) uživao Dorian Gray.

Iako je glavna tema rasprave na book clubu bila povodljivost Doriana Graya, uobraženost Oscara Wildea i uloga Henryja Wottona u svemu tome, ja si volim misliti da razumijem što je Oscar Wilde htio poručiti ovom knjigom o taštom mladiću kojeg je zaljubljenost u sama sebe odvela u život koji se sveo na potragu za površnim užitkom, a koji je naposljetku izgledao kao put kroz devet krugova pakla. Bez obzira na taj uobraženi stav koji je zasigurno Oscar Wilde za života pokazivao, njegov način života koji je bio sve samo ne konvencionalan, pa čak i činjenicu da je potekao iz obitelji koja je iz skorojevićke željela prijeći u plemićki stalež, ipak mislim da je u svakom trenutku svog života bio svjestan svojih slabosti, mana, svojih grešaka i njihovih posljedica, i da je nastojao biti bolji, prema sebi, ali i prema drugima - žudeći za kršćanskom poniznošću koju je cijenio, čak i kad je nije imao u srcu.

Slika Doriana Graya bogata je lijepim jezikom po kojem je Oscar Wilde prepoznatljiv, i iako se nekima čini da ju je pregazilo vrijeme, ja tvrdim da je aktualna i danas - kad svatko ljubi selfie svoj, kad su svi ovisni o Photoshopu, više nego ikada nam je potrebno razmisliti o posljedicama svoje taštine, o jednom grijehu koji ranjava čovjeka i čini od njega najgoru životinju, onu kojoj ni ljudski život nije svetinja. Nemojmo osuđivati Doriana Graya, jer svi mi kad tad poželimo vječnu mladost. Međutim, ta želja nije vrijedna prodavanja duše, niti žaljenja za minulim vremenima, valja radije živjeti po Oscarovom receptu - "Tajna da čovjek ostane uvijek mlad jest u tome da se nikad ne predajemo osjećajima koji nam ne gode", i imati na umu da svako vrijeme nosi nešto lijepo i posebno. Baš svako.

"Lord Henry se nasmije. "Razlog što svi mi rado zamišljamo o drugima samo najbolje jest taj što se svatko boji samoga sebe! Podloga svakom optimizmu jest puki strah! Smatramo da smo plemeniti jer pripisujemo svojim bližnjima one vrline od kojih bismo mogli imati neke koristi! Hvalimo bankara da bismo mogli prekoračiti svoj konto, a u drumskog razbojnika pronalazimo neke dobre osobine, sve u nadi da nam neće isprazniti džepove. Vjerujem u sve ovo što vam rekoh! Prezirem svaki optimizam iz dna duše! A što se tiče unitenog života, reći ću vam - samo je onaj život uništen kojemu ne daju da se razvija i iživljuje! Želite li razoriti nečiju osobnost, vi toga čovjeka samo popravljajte!"


"Pa ipak, zar ima čovjeka koji bi se, ako je barem malo okusio slast života, odrekao mogućnosti da zauvijek ostane mlad, pa makar ta mogućnost bila ne znam kako fantastična i skopčana s najsudbonosnijim posljedicama?"