Preskoči na glavni sadržaj

Kako biti praktični romantik

Pijem kavu i gledam Love it or list it. Perem kosu pa kadu. Smišljam što ćemo ručati. Sušim kosu i mahnito tražim najlonke koje su čitave. Franka me vuče za ruku i hoće se igrati. Mitim ju s par grožđica i odlazim. Već kasnim na posao. Rješavam hrpu spisa do pauze, pijem kavu i obilazim tržnicu, pa opet piskaram. Kupujem pelene, i sve što sam zaboravila kupiti na tržnici i vučem vrećice doma. Jedem najfiniji ručak koji muž pripremi, perem suđe (rest in peace, suđerico!), moljakam Franku da pojede nešto, presvlačim ju i trčim za njom po parkiću. Vadim joj pijesak iz čizama, perem joj ruke, vičem na nju jer po tisućiti put pali i gasi sva svjetla u stanu (svjetleća faza). Glupiramo se, puno se grlimo (mazuljica faza), večeramo pa ju kupamo. Uspavljujem ju. Uspavljujem ju. Uspavlj...i onesvješćujem se. Budim se oko 22 sata i pronalazim muža onesvještenog na kauču. Gledamo se još neko vrijeme krvavih očiju, pokušavamo voditi neki razgovor koji se neće ticati Franke, ali kvalitetna fonetska obrada podataka ne leži nam u kasne sate. Nije romantika umrla, ali ponekad mi se čini - kao da mi jesmo. Ima dana kad nas Frankin ritam potpuno iscrpi, pa nam kronično nedostaje vremena koje bismo poklonili isključivo jedno drugome. A važno ga je pokloniti. Ključno! Jer, najprije smo bili samo mi, i uvijek ćemo ostati samo mi.

U posljednjih nekoliko tjedana u našem životu dogodilo se puno lijepih stvari - muž je postao magistar i učinio od mene poštenu ženu koja više ne spava sa studentom. Istog tjedna proslavili smo i treću godišnjicu braka, i, u to ime, Franku posudili baki i djedu na dadiljanje, i orijentirali se jedno na drugo. Prvotno smo imali u planu otputovati negdje, ali smo se sjetili da nemamo novaca za putovanja, a, budimo realni, ni volje, pa smo godišnjicu proslavili drugim medenim mjesecom - u svom stanu, u svom krevetu (muž je, naime, za tu prigodu, u spavaću sobu premjestio i - TV. Seksi, I know).

Pregledavali smo slike s vjenčanja, divili se samima sebi, jer bili smo mlađi i mršaviji, život je bio pred nama, i nismo ni slutili koliko nas neprospavanih noći, koliko ukakanih pelena i koliko slomova živaca tek čeka. Poklonili smo si praktične, romantične i slatke stvari - uspomenu na naše mjesto (Mappica), stakleno zvono za tortu i puno vremena.


Subotu smo proveli pijući kavu u Tvrđi, uživajući u suncu i sajmu antikviteta na kojem smo pazarili novo umjetničko djelo za naš zid u dnevnoj sobi, košaru za Uskrs (ipak sam ja unuka svoje bake), komplet Zagorkine Kći Lotrščaka iz 1965. godine i knjigu Agathe Christie (izdanje koje me i navuklo na čitanje). Obožavam takve sajmove, i mogla bih cijeli dan lunjati i pipkati neobične predmete koji čuvaju priče iz davnine. Možda ih je baš neki par dobio kao vjenčani dar, ili ih je neki muž poklonio ženi za godišnjicu braka...





Gledali smo filmove (Hitmen's bodyguard, Love, Rosie, To the bone i Nocturnal animals), pijuckali vino, grickali čips, a muž je sve dodatno začinio romantičnim noćnim - napadom žučnog kamenca.

Ipak, shvatili smo da je tako malo potrebno da nas opusti, oduševi i nasmije - ponekad je to kava u krevetu, šetnja gradom koji tek čeka postati glavna zvijezda naših uspomena, mali noćni razgovori (jer dijete spava 50 kilometara dalje), ponekad je to dugi poljubac, onaj nakon kojeg naredni dan dođeš na božićnu ispovijed natečenih usana (true story), ili hodanje u pidžamama do podneva. Koliko god smo uživali (neki više, neki manje - govorim o onima s problematičnom žuči), već drugi dan smo neprestano gledali Frankine snimke i fotografije na našim mobitelima (tad smo usisali stan - iz čiste grižnuje savjesti), a život je poprimio zvuk posebne radosti kad smo došli po nju kod bake. Jer, jesmo prvo bili nas dvoje, ali sad nas je troje, a jedno bez drugog, odnosno - trećeg, ne ide!

Primjedbe

  1. Marina19. listopada 2017. u 00:19

    Kako ti, zeno, dobro pises i prenosis emocije. Divota od teksta i od zivota :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. GlitterGirl19. listopada 2017. u 06:41

      Hahaha, hvala, i sve to s pola snage, u kasne sate, dok muž hrče na kauču (reče ona skromno) :D :D

      Izbriši
  2. Anonimno19. listopada 2017. u 08:47

    Upravo to - najprije smo bili samo mi, i uvijek ćemo ostati samo mi.Dijete ce odrasti i otici, a mi cemo i dalje biti tu. Zato treba u svom kaosu pronaci vremena jedno za drugo. U pocetku makar koju minutu, a kasnije sve vise. Ovo vase mi je super. Posto mi zivimo 300 km od cijele obitelji svakih 2 mj. pozovemo na tjedan dana moju mamu da bude kod nas. Ona se izgustira s malenim, a mi dobijemo vrijeme za sebe - ta kino, kavu, voznju uokolo... Tesko je ostat normalan kad ti nitko ne moze dijete pricuvati ni na minutu, a kamoli da onda imas vremena za kvalitetno provesti vrijeme s partnerom. Preko dana sve radimo skupa, ali suprug mora i raditi pa navecer nakon sto malenog stavimo na spavanje imamo sat- dva za sebe pa se odmaramo i pricamo i to je ono sto odrzava nasu vezu. Ali trenuci kada dođe mama su ono sto nas ponovno probudi i napuni nas energijom za sljedece razdoblje.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. GlitterGirl19. listopada 2017. u 09:00

      Živjele bake!! Franka i ja se nismo prvih 20 mjeseci odvajale, tako da je lakse sto su veći! Naše vrijeme tek dolazi!3

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...
Objavi komentar
Pročitajte više

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...
Objavi komentar
Pročitajte više

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...
Objavi komentar
Pročitajte više

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...
Objavi komentar
Pročitajte više

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...
Objavi komentar
Pročitajte više