Preskoči na glavni sadržaj

Projekt: žena

Vrlo rijetko, ali tu i tamo, odlučim i ja biti žena - misliti o kozmetici, listati ženske časopise, kupiti si neku sitnicu bez koje bih i mogla preživjeti. Jer, usprkos svim predrasudama, nametnutim standardima ljepote i vaginalnim infekcijama, lijepo je biti žena, i treba se na to podsjetiti.

Najčešće me ženskasto raspoloženje uhvati negdje oko dana isplate plaća i drži me sve do plaćanja režija - tad dođem k sebi i postanem gospođa Scrooge. Hej, valja štedjeti za novu perilicu suđa!

Proteklog tjedna bila sam prava žena. No, dobro, ne baš prava, jer fitness ne volim i ubijte me zbog toga. Preznojavala sam se samo od trčanja za svojim djetetom, ali sam nalakirala nokte (kad ja nalakiram nokte, to primijete svi u krugu od 5 kilometara), počastila se dobrom kapljicom (vino je zapravo mito za muža koji mora ostati doma s djetetom dok ja laprdam o slici Doriana Graya, hik!), uživala na sastanku book cluba, kupila novu torbu i kafenisala s prijateljicama sve u šesnaest. Nalakirani nokti trajali su gotovo punih 35 sati, sve do prvog ribanja štednjaka, a sve ostalo? Sve ostalo poslužit će mi kao inspiracija u narednim danima, kad budem prala suđe i kidala živce nad prastarim sudskim spisima.


Budimo realni, niti jednoj ženi ne treba više od jedne torbe, ali sve ih volimo imati - pa i ja, iako na posao najčešće nosim jednu jedinu, i to klošarsku, jer mi se ne da stvari neprestano prebacivati iz jedne u drugu. No, ovoj je cijena bila tek stotinjak kuna, a i na etiketi je pisalo "color: coffee", tj. vikala je moje ime. Malo je babasta, ali i ja sam takva, a, osim toga, ispunjava još jedan moj bitan torbasti kriterij - ima hrpu pretinaca u koje stane knjiga ili dvije, kilogram mandarina i dvije jabuke, štipaljke (ne pitajte, jednostavno se uvijek ondje nađu), prazne vrećice za trgovinu, papirnate maramice, novčanik koji teži 3 kilograma, pun kartica i iskaznica, i hrpa ruževa koje nikada neću koristiti.


Osim torbe, nabavih i novi tuš, kremu za lice i mat ruž. Ne kužim se baš u to, ali sviđa mi se glatko praškasti osjećaj na usnama, a uvijek je dobro imati vjeru, povjerenje i malo vilinskog praha, zar ne? Uostalom, dugotrajan je i ne razmazuje se po zubima pa na kavi na izgledam kao luda baba sa šarenim zubima koja se šminkala u mraku - što je uvijek plus.


Za vikend sam bila samo mama. Pekli smo pogačice sa čvarcima i vodili smo Franku na bundevijadu u Kopačevo. Ipak, uspjela sam uživati i u kavi s prijateljicama, jednom mladom, i jednom starom - po stažu, dakako. Koliko god cijenim dugotrajna prijateljstva, nova prijateljstva su ono što osvježava čovjeku pogled na svijet, ono što mu pruža drugačiju perspektivu na život, ono što čini čovjeka djetinjasto radosnim - onako radosnim kako je bio kad je u susjedstvu stekao prvog prijatelja, kad mu je netko dao komad svog sendviča (ili Milky way sendwicha), ili kad mu je pomogao usavršiti tu vražju tablicu množenja. Ovaj blog doveo mi je u život jednu novu prijateljicu, koja me uvijek obraduje nekom sitnicom, s kojom na suncu brbljam o knjigama, tragičnim ljubavima, o dečkima, onome što nas raduje i inspirira - hvala Bogu na takvim prijateljima, jer moja me prijateljica podsjetila da ne čine ženu nove cipele, niti skup parfem, nego upravo ti mali rituali u kojima ona uspije pronaći jedan trenutak za sebe, dok ostale i dalje - nesebično daje drugima.

Primjedbe

  1. Zadnja rečenica predivna!
    Natjerao me ovaj tvoj post na razmišljanje, jesam li i ja prava žena po kriterijima društva...
    Pros: make-up revno svaki dan, suknje često, a nosim i pete (doduše blok pete na gležnjačama i boromine, but hey), volim romantične filmove, na koje često i zacmoljim, volim džentlmenizam, volim zaštitnički nastrojene frajere (s bradom po mogućnosti, ali nije uvjet :)), tata mi je najjači i dalje...
    Cons: kuham samo kad moram, ne vježbam, ne volim ići na kave samo da se ide, presamostalna sam (meni je to +, ali...)
    To je onako što mi je prvo palo na pamet.

    P.s. Koja sam ja frendica s kave, ova mlada ili stara? :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Što se mene tiče, ti si jedna divna žena :)
      Ti si ova mlada, duh, nemam ja mlađe prijateljice od tebe!

      Izbriši
    2. Merci, likewise :)
      Oukej, samo provjeravam!

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...