Preskoči na glavni sadržaj

Budi bolja ti, budi kao Parižanka

Ponekad, dok uvečer hranim Franku grizom koji kamufliram s kraš ekspresom (jer ona bijelu hranu ne voli niti vidjeti), a ona bulji, po ne znam koji put, u Balerinu i Viktora, gledam zgradu Opere Garnier pred kojom stoji balerina Félicie i zamišljam si da, držeći novine iznad glave - jer vani lijeva kiša, a ja sam svejedno graciozna - ulijećem u neki od pariških caféa, skidam baloner i ostajem samo u crnoj-navukla-sam-je-u-mraku-ali-izgledam-fantastično-dolčeviti i, namještajući nonšalantnu seksi pundžu, koja je postojana čak i na pariškoj jeseni (u mojim maštarijama u Parizu je uvijek jesen, stvarno ne znam zašto), na tečnom francuskom (duh!) naručujem "Un café crème, s'il vous plaît!" (to je ujedno jedino što mi je ostalo s tečaja francuskoj, pozdrav ekipici!).


Kladim se da je svaka žena bar jednom u životu poželjela vidjeti svjetla Pariza - neke sanjaju o njemu kao o destinaciji savršenoj za prosidbu ili medeni mjesec, a neke bi voljele dane provoditi lutajući Parizom poput Carrie Bradshaw (uf fuj, što joj je trebao onaj baletan) - u štiklama u kojima noge ne otiču, u haljini u kojoj bi bile seksi, elegantne, ali i posebne - ukratko: chic! Taj francuski chic koje Parižanke promoviraju gdje god stignu lajt motiv je mnogim filmovima i modnim editorijalima, a najnoviji hit u nas svakako je knjiga Kako biti Parižanka u svakoj prilici četiriju autorica, sve redom Parižanki, bien sur!

Uzela sam je u ruke i pročitala na pauzi, jednog kišnog dana, nakon što sam kupila un croissant i naručila kavu s mlijekom u kafiću koji nije odisao francuskim, nego osječkim štihom, ali koji je poslužio svrsi (kao soundtrack pokrenite Zazinu Les Passants, bit će vam ugodnije).

Kad kažem riječ "parfem", pomislim na Parižanku. Ona je neustrašiva, briga ju što drugi o njoj pričaju, "recitira pjesme u svako doba, pije previše vina, izabere nešto što drugi vole: operu, mačiće, jagode...i zamrzi to, nosi crni grudnjak ispod bijele košulje, njeguje svoje vrline, ali se ne zaljubljuje u njih, oblači se jednostavno, ali uvijek nosi jedan upečatljivi detalj, njena pojava vrišti "seks!", nikad nije zadovoljna, mršti se, psuje, ne pozdravlja nikoga, ali mrzi nepristojnost pariških konobara, ne nosi sintetiku niti uggsice, ona je snob, ali voli autoironiju, melankolična je, voli bezrazložnu tugu, duri se i koristi suzama u svađi, zaljubljena je u ljubav, uvijek je vjerna, ali ne uvijek istom muškarcu, ne želi se udati, ali čitavog žvota sanja o savršenom vjenčanju, vara ljubavnika s mužem, voli ići u provinciju, ali nikada ondje ne bi živjela, poklanja si cvijeće, ukratko - Parižanka je luda."


Postoji sigurno tisuću razloga zašto je bolje biti Legica nego Parižanka, ali zašto o nama nitko ne piše knjige? Ta mi možemo voziti bicikl po cijelom gradu, možemo putem do posla jesti burek, možemo do kontejnera prošetati u tajicama iz Lidla koje su se već razderale, ali su srcu drage... a svejedno, i same bismo radije bile tajanstvene poput Parižanki. Kako im to dovraga uspijeva - žive kaotično, a uvijek su privlačne, decentne, zagonetne i originalne? Jesu li zaista posebne? Možda jesu, a možda je sve to s Parizom jedna od najvećih svjetskih zavjera, možda samo imaju dobar PR. Naposljetku, ono što mi imamo, a one nemaju jest činjenicu da se ne damo staviti u kalup, ne damo se izgeneralizirati - svaka od nas u sebi nosi nešto drugo - neku drugu priču, druge recepte, druge mantre, druge rituale, druge navike, druge ljubavi - i svaka je posebna.


Srkala sam kavu i pomislila da su Parižanke prežalosne, melankolične i da će ih dokrajčiti to što ponekad ne znaju ni same što žele. No, zašto ih osuđujem, i jesam li samo zavidna, jer nismo li sve ponekad neodlučne - manične, ali i depresivne? Knjiga mi se baš svidjela, ali još se ne mogu zauzeti stav o Parižankama. Možda me ponijela njihova drskost - možda ih ne želim smatrati zanimljivima, samo zato što ih takvima smatra ostatak svijeta. Ipak, neke savjete iz "Kako biti Parižanka u svakoj prilici" ću pokušati zapamtiti: Parižanke imaju "jedan svevremenski komad odjeće koji štuju, čuvaju, ali iznad svega - nose, one nisu au naturel, nego njeguju posebno umijeće ljepote - ne bojaju kosu, ne suše je fenom, kožu ne uznemiruju puderom, a nokti su im čisti i kratki, i ne uvijek lakirani, dok su nesavršenosti poput razmaknutih zubi znak snage karaktera i omogućuju im da se osjećaju lijepom iako nisu savršene, uvijek imaju razlog za sjediti na klupi, vjeruju da je samoća luksuz, nose muške cipele i mali svileni šal, vole muškarca koji nije savršen, ali barem zaista postoji, u beznačajnom trenutku viču "Ovo je najljepši dan u mom životu!", ne slijede modu jer moda slijedi njih, one uživaju u licu kojeg imaju danas jer za njim će žaliti za deset godina, nikad se ne mijenjaju, ali ipak žele biti bolje verzije same sebe, izvana i iznutra, neovisno o dobi" - jer to zapravo svaka od nas želi, bila legica, provincijalka, ili Parižanka.


"Uzmi si vremena za razgovor sa starom susjedom, uzmi si vremena za čitanje knjige, uzmi si vremena da odeš pješice na posao umjesto metroom kada je lijepo vrijeme, uzmi si vremena da vikendom otputuješ nekamo s prijateljima.

Uzmi si vremena da se upoznaš, da se poslušaš, uzmi si vremena za promjenu, uzmi si vremena da se odmoriš, uzmi si vremena da kažeš da, uzmi si vremena da kažeš ne, uzmi si vremena za šutnju, uzmi si vremena da se pozabaviš svojim tijelom, uzmi si vremenada dobro jedeš, uzmi si vremena da se pitaš tko si, što želiš, da telefoniraš baki za njezin rođendan i da ispereš kosu hladnom vodom kako te ona naučila, da dobro saslušaš svoju djecu, duboko uzdahneš, uzmi si vremena da iscijediš naranču za doručak, uzmi si vremena da posjetiš muzej, da se ljeti prošećeš šumom i slušaš zvukove malih životinja u travi, da s djetetom napraviš herbarij, da mu pročitaš priču, uzmi si vremena.

Uzmi si vremena da si uzmeš vremena, jer ti ga nitko neće dati.

I da sanjariš u kadi, kao kad si bila dijete."

Primjedbe

  1. Po meni je to samo dobar PR koji je vjerojatno nastao tako sto su Amerikanci (a Francuzi iskoristili) davnih dana stvorili neku idilicnu sliku o egzoticnoj Europljanki kao sto vecina Europljana ima sliku o zivotu u Americi. Kao sto Amerikanci ne zive tako sjajno kao sto smo mislili tako vjerujem da niti prosjecna Parizanka nije niti blizu "Parizanki" o kojoj se pise. No to je samo moje misljenje 😉

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hm, mozda, eto morala bih naci neku Parizanku pa je preispitati :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...