Razgovarale smo neki dan legica i ja na kavi o ispitima i trudu koji ulažemo u svoje obrazovanje i u svoj posao, a ona me zatekla izjavom da su joj trenuci kad je položila pravosudni ispit i kad je rodila svoje prvo dijete bili najsretniji trenuci u životu. Hm, nekako sam se zamislila nad svojim životom i trenucima koje rado prizivam u sjećanje - i polaganje pravosudnog ispita nikako ne bih svrstala u kategoriju best of. Pa zbog čega točno onda neki trenutak možemo okarakterizirati - najsretnijim?
Položila sam u svom životu puno ispita. Ispit iz povijesti, za koji se uopće ne sjećam koju sam ocjenu dobila, ali se sjećam da sam pitanja koja su bila u ispitu proslijedila svojoj Maji, koja je bila u razredu koji je sljedeći kod nastavnice Kontrec bio na tapeti, u nadi da će i ona ispit napisati uspješno. Ona ih je proslijedila Jeleni iz svog razreda i all hell broke loose. Ispit iz fizike iz kojeg smo Lidija i ja dobile jedinice, i to dvostruke, jer smo prepisivale jedna od druge, što je profesor Bakač shvatio iz naših glupih pogrešnih odgovora. Ispit iz fizike iz kojeg smo dobile jedinice, opet dvostruke, iako nismo prepisivale - štoviše, trudile smo se ne razgovarati uopće za vrijeme ispita - nego smo jednostavno učile zajedno i pogrešno jedna drugu naučile. Prijemni ispit čije sam rezultate saznala u autu, nakon što sam sestru odvezla kod zubara. Ispit iz građanskog prava 1 na kojem me profesor Belaj rušio nekoliko puta, i koji je jedini ispit za koji sam učila po cijele noći, hodala s Ninom po Dravi da razbistrim glavu i nakon čijeg sam polaganja skupa s njom skakala po hodniku ispred profesorovog kabineta - taj zagrljaj neću nikada u životu zaboraviti. Ispit iz trgovačkog prava kojeg sam morala položiti da bih upisala posljednju godinu studija, i koji je bio na zlu glasu zbog profesora koji ga je otežavao svojim načinom ispitivanja, ali i svojim karakterom, ali prije kojeg sam morala pogledati cijelu treću sezonu Veronice Mars. Ispit za testiranje na poslu u jednoj tvrtki u Vukovaru na koji sam išla usred snježne mećave - fotografije mene u crvenom kaputu usred Vukovara izgledaju kao da su fotografirane u Carskoj Rusiji. Ispit za testiranje za posao u pravosuđu nakon kojeg sam s Jelicom pila kavu i jela kolačiće s lavandom. Pravosudni ispit za koji sam učila cijelu godinu, tijekom koje sam pomaknula granice svoje fizičke i psihičke izdržljivosti, terorizirala svoje ukućane do krajnosti, tjerala ih da sa mnom šeću u gluho doba snježne noći i slušaju moje jadikovke, provela sate na telefonu s legicama koje su me ohrabrivale, iako su i same bile na rubu živaca.
Niti jedan ispit nije me usrećio. Da, veselila sam se rezultatima prijemnog, bila sam entuzijastična, štoviše - jer studiranje je u mojoj glavi bilo puno više nalik onom filmskom, nego ovom hrvatskom, realnom. Bila sam sretna kad sam završila fakultet, jer sam mislila da je učenju došao kraj, a preda mnom je bio novi početak. Bila sam sretna kad sam se zaposlila - a onda sam saznala gdje se nalazi moje novo radno mjesto. Bila sam sretna kad sam položila pravosudni ispit, ali čeljusti sam u stresu noću trljala jednu od drugu još tjednima - polaganje ispita predstavljalo je neku vrstu olakšanja, ali ne bih ga opisala najsretnijim trenutkom u svom životu. Štoviše, cijelu godinu u kojoj sam vrijedno radila na polaganju ispita najradije bih izbrisala iz svog sjećanja. Uloženi trud i popijeno znanje, ono što drugi smatraju akademskim uspjehom - nisu me nikada uistinu usrećili.
Niti dan mog vjenčanja ne bih opisala najsretnijim danom u svom životu - svi su reflektori bili na nama i premalo trenutaka smo ukrali svjetini željnoj mladenaca - a definitivno tako ne bih nazvala niti jutro kad sam rodila Franku. Nakon 25 sati trudova, imala sam osjećaj da mogu izdahnuti jer sam svoj posao obavila - donijela sam je na svijet. Ipak, ono drugo jutro, kad su je okupanu i mirisnu stavili kraj mog kreveta, kad sam joj prvi put vidjela oči, oči crne kao dubine najplavijeg mora, nešto se u meni promijenilo. Nisam to mogla niti izgovoriti. Bila sam drugačija. Ništa drugo nije postojalo, a sve je dobilo smisao. Dan kad sam došla s njom u naručju iz bolnice i kad sam je s mužem položila na njen krevetić u našem stanu bio je najsretniji trenutak u mom životu, trenutak popraćen ugly cryem iskrenih suza radosnica - onaj trenutak o kojem tajno sanjaš, o kojem ne voliš govoriti naglas, trenutak koji ti tako očajnički treba, zbog kojeg postojiš - trenutak za koji se nisi posebno trudio, za koji nisi ništa morao dati zauzvrat, ali koji ti je Bog darovao - ne zato što si to zaslužio, ne zato što si najbolji, najpametniji, najpošteniji - nego zato što te voli svim srcem. To je taj trenutak koji te mijenja, trenutak koji zovemo najsretnijim.
Za mene je to bio trenutak u kojem sam shvatila - kod kuće sam.
Položila sam u svom životu puno ispita. Ispit iz povijesti, za koji se uopće ne sjećam koju sam ocjenu dobila, ali se sjećam da sam pitanja koja su bila u ispitu proslijedila svojoj Maji, koja je bila u razredu koji je sljedeći kod nastavnice Kontrec bio na tapeti, u nadi da će i ona ispit napisati uspješno. Ona ih je proslijedila Jeleni iz svog razreda i all hell broke loose. Ispit iz fizike iz kojeg smo Lidija i ja dobile jedinice, i to dvostruke, jer smo prepisivale jedna od druge, što je profesor Bakač shvatio iz naših glupih pogrešnih odgovora. Ispit iz fizike iz kojeg smo dobile jedinice, opet dvostruke, iako nismo prepisivale - štoviše, trudile smo se ne razgovarati uopće za vrijeme ispita - nego smo jednostavno učile zajedno i pogrešno jedna drugu naučile. Prijemni ispit čije sam rezultate saznala u autu, nakon što sam sestru odvezla kod zubara. Ispit iz građanskog prava 1 na kojem me profesor Belaj rušio nekoliko puta, i koji je jedini ispit za koji sam učila po cijele noći, hodala s Ninom po Dravi da razbistrim glavu i nakon čijeg sam polaganja skupa s njom skakala po hodniku ispred profesorovog kabineta - taj zagrljaj neću nikada u životu zaboraviti. Ispit iz trgovačkog prava kojeg sam morala položiti da bih upisala posljednju godinu studija, i koji je bio na zlu glasu zbog profesora koji ga je otežavao svojim načinom ispitivanja, ali i svojim karakterom, ali prije kojeg sam morala pogledati cijelu treću sezonu Veronice Mars. Ispit za testiranje na poslu u jednoj tvrtki u Vukovaru na koji sam išla usred snježne mećave - fotografije mene u crvenom kaputu usred Vukovara izgledaju kao da su fotografirane u Carskoj Rusiji. Ispit za testiranje za posao u pravosuđu nakon kojeg sam s Jelicom pila kavu i jela kolačiće s lavandom. Pravosudni ispit za koji sam učila cijelu godinu, tijekom koje sam pomaknula granice svoje fizičke i psihičke izdržljivosti, terorizirala svoje ukućane do krajnosti, tjerala ih da sa mnom šeću u gluho doba snježne noći i slušaju moje jadikovke, provela sate na telefonu s legicama koje su me ohrabrivale, iako su i same bile na rubu živaca.
Niti jedan ispit nije me usrećio. Da, veselila sam se rezultatima prijemnog, bila sam entuzijastična, štoviše - jer studiranje je u mojoj glavi bilo puno više nalik onom filmskom, nego ovom hrvatskom, realnom. Bila sam sretna kad sam završila fakultet, jer sam mislila da je učenju došao kraj, a preda mnom je bio novi početak. Bila sam sretna kad sam se zaposlila - a onda sam saznala gdje se nalazi moje novo radno mjesto. Bila sam sretna kad sam položila pravosudni ispit, ali čeljusti sam u stresu noću trljala jednu od drugu još tjednima - polaganje ispita predstavljalo je neku vrstu olakšanja, ali ne bih ga opisala najsretnijim trenutkom u svom životu. Štoviše, cijelu godinu u kojoj sam vrijedno radila na polaganju ispita najradije bih izbrisala iz svog sjećanja. Uloženi trud i popijeno znanje, ono što drugi smatraju akademskim uspjehom - nisu me nikada uistinu usrećili.
Niti dan mog vjenčanja ne bih opisala najsretnijim danom u svom životu - svi su reflektori bili na nama i premalo trenutaka smo ukrali svjetini željnoj mladenaca - a definitivno tako ne bih nazvala niti jutro kad sam rodila Franku. Nakon 25 sati trudova, imala sam osjećaj da mogu izdahnuti jer sam svoj posao obavila - donijela sam je na svijet. Ipak, ono drugo jutro, kad su je okupanu i mirisnu stavili kraj mog kreveta, kad sam joj prvi put vidjela oči, oči crne kao dubine najplavijeg mora, nešto se u meni promijenilo. Nisam to mogla niti izgovoriti. Bila sam drugačija. Ništa drugo nije postojalo, a sve je dobilo smisao. Dan kad sam došla s njom u naručju iz bolnice i kad sam je s mužem položila na njen krevetić u našem stanu bio je najsretniji trenutak u mom životu, trenutak popraćen ugly cryem iskrenih suza radosnica - onaj trenutak o kojem tajno sanjaš, o kojem ne voliš govoriti naglas, trenutak koji ti tako očajnički treba, zbog kojeg postojiš - trenutak za koji se nisi posebno trudio, za koji nisi ništa morao dati zauzvrat, ali koji ti je Bog darovao - ne zato što si to zaslužio, ne zato što si najbolji, najpametniji, najpošteniji - nego zato što te voli svim srcem. To je taj trenutak koji te mijenja, trenutak koji zovemo najsretnijim.
Za mene je to bio trenutak u kojem sam shvatila - kod kuće sam.
Kažu, uživaj u malim stvarima, pogotovo onim poklonjenima - jer te stvari zaista nisu male (pa neka to zvuči kao klišej)! Dan koji si proveo pod dekicom s onim koji te voli iako nisi oprao zube, popodne koje ste proveli sjedeći na podu, dok svira Taylor Swift, i praveći balončiće od sapunice sa svojim djetetom - to su trenuci koje vrijedi prizvati u sjećanje i koji će vas grijati cijeloga života poput toplog kaputa - zbog kojih ćete se sjetiti da je život lijep iako živite na kredit, iako nikada nećete otići u Ameriku, ma čak i onda kad vam tijelo počne otkazivati poslušnost.
Ni meni dani kada sam polažila neki ispit, ili upisala ili diplomirala ne spadaju pod najsretnije. Ni oni uobičajeni tipa vjenčanje ni rođenje djeteta. Sve su to bili neki dani koje je trebalo odraditi, ispite koji su odredili sudbinu, ali ništa neočekivano. Ali zato kao najsretniji dan pamtim dan kada sam upoznala muža i punooo puno lijepih dana koji po ničemu nisu bili posebni, ali proglasila bih ih najsretnijima. Obično su to bili spontani trenuci, neplanirani izleti, šetnje ili jednostavno izležavanje i satima dugi razgovori. Nemaju svoj datum u kalendaru niti ih obilježavamo, ali srcu su posebni.
OdgovoriIzbrišiBaš tako, ti bez datuma <3
Izbriši