Budi bolja ti, budi kao Parižanka

Ponekad, dok uvečer hranim Franku grizom koji kamufliram s kraš ekspresom (jer ona bijelu hranu ne voli niti vidjeti), a ona bulji, po ne znam koji put, u Balerinu i Viktora, gledam zgradu Opere Garnier pred kojom stoji balerina Félicie i zamišljam si da, držeći novine iznad glave - jer vani lijeva kiša, a ja sam svejedno graciozna - ulijećem u neki od pariških caféa, skidam baloner i ostajem samo u crnoj-navukla-sam-je-u-mraku-ali-izgledam-fantastično-dolčeviti i, namještajući nonšalantnu seksi pundžu, koja je postojana čak i na pariškoj jeseni (u mojim maštarijama u Parizu je uvijek jesen, stvarno ne znam zašto), na tečnom francuskom (duh!) naručujem "Un café crème, s'il vous plaît!" (to je ujedno jedino što mi je ostalo s tečaja francuskoj, pozdrav ekipici!).

Kladim se da je svaka žena bar jednom u životu poželjela vidjeti svjetla Pariza - neke sanjaju o njemu kao o destinaciji savršenoj za prosidbu ili medeni mjesec, a neke bi voljele dane provoditi lutajući Parizom poput Carrie Bradshaw (uf fuj, što joj je trebao onaj baletan) - u štiklama u kojima noge ne otiču, u haljini u kojoj bi bile seksi, elegantne, ali i posebne - ukratko: chic! Taj francuski chic koje Parižanke promoviraju gdje god stignu lajt motiv je mnogim filmovima i modnim editorijalima, a najnoviji hit u nas svakako je knjiga Kako biti Parižanka u svakoj prilici četiriju autorica, sve redom Parižanki, bien sur!

Uzela sam je u ruke i pročitala na pauzi, jednog kišnog dana, nakon što sam kupila un croissant i naručila kavu s mlijekom u kafiću koji nije odisao francuskim, nego osječkim štihom, ali koji je poslužio svrsi (kao soundtrack pokrenite Zazinu Les Passants, bit će vam ugodnije).

Kad kažem riječ "parfem", pomislim na Parižanku. Ona je neustrašiva, briga ju što drugi o njoj pričaju, "recitira pjesme u svako doba, pije previše vina, izabere nešto što drugi vole: operu, mačiće, jagode...i zamrzi to, nosi crni grudnjak ispod bijele košulje, njeguje svoje vrline, ali se ne zaljubljuje u njih, oblači se jednostavno, ali uvijek nosi jedan upečatljivi detalj, njena pojava vrišti "seks!", nikad nije zadovoljna, mršti se, psuje, ne pozdravlja nikoga, ali mrzi nepristojnost pariških konobara, ne nosi sintetiku niti uggsice, ona je snob, ali voli autoironiju, melankolična je, voli bezrazložnu tugu, duri se i koristi suzama u svađi, zaljubljena je u ljubav, uvijek je vjerna, ali ne uvijek istom muškarcu, ne želi se udati, ali čitavog žvota sanja o savršenom vjenčanju, vara ljubavnika s mužem, voli ići u provinciju, ali nikada ondje ne bi živjela, poklanja si cvijeće, ukratko - Parižanka je luda."

Postoji sigurno tisuću razloga zašto je bolje biti Legica nego Parižanka, ali zašto o nama nitko ne piše knjige? Ta mi možemo voziti bicikl po cijelom gradu, možemo putem do posla jesti burek, možemo do kontejnera prošetati u tajicama iz Lidla koje su se već razderale, ali su srcu drage... a svejedno, i same bismo radije bile tajanstvene poput Parižanki. Kako im to dovraga uspijeva - žive kaotično, a uvijek su privlačne, decentne, zagonetne i originalne? Jesu li zaista posebne? Možda jesu, a možda je sve to s Parizom jedna od najvećih svjetskih zavjera, možda samo imaju dobar PR. Naposljetku, ono što mi imamo, a one nemaju jest činjenicu da se ne damo staviti u kalup, ne damo se izgeneralizirati - svaka od nas u sebi nosi nešto drugo - neku drugu priču, druge recepte, druge mantre, druge rituale, druge navike, druge ljubavi - i svaka je posebna.

Srkala sam kavu i pomislila da su Parižanke prežalosne, melankolične i da će ih dokrajčiti to što ponekad ne znaju ni same što žele. No, zašto ih osuđujem, i jesam li samo zavidna, jer nismo li sve ponekad neodlučne - manične, ali i depresivne? Knjiga mi se baš svidjela, ali još se ne mogu zauzeti stav o Parižankama. Možda me ponijela njihova drskost - možda ih ne želim smatrati zanimljivima, samo zato što ih takvima smatra ostatak svijeta. Ipak, neke savjete iz "Kako biti Parižanka u svakoj prilici" ću pokušati zapamtiti: Parižanke imaju "jedan svevremenski komad odjeće koji štuju, čuvaju, ali iznad svega - nose, one nisu au naturel, nego njeguju posebno umijeće ljepote - ne bojaju kosu, ne suše je fenom, kožu ne uznemiruju puderom, a nokti su im čisti i kratki, i ne uvijek lakirani, dok su nesavršenosti poput razmaknutih zubi znak snage karaktera i omogućuju im da se osjećaju lijepom iako nisu savršene, uvijek imaju razlog za sjediti na klupi, vjeruju da je samoća luksuz, nose muške cipele i mali svileni šal, vole muškarca koji nije savršen, ali barem zaista postoji, u beznačajnom trenutku viču "Ovo je najljepši dan u mom životu!", ne slijede modu jer moda slijedi njih, one uživaju u licu kojeg imaju danas jer za njim će žaliti za deset godina, nikad se ne mijenjaju, ali ipak žele biti bolje verzije same sebe, izvana i iznutra, neovisno o dobi" - jer to zapravo svaka od nas želi, bila legica, provincijalka, ili Parižanka.

"Uzmi si vremena za razgovor sa starom susjedom, uzmi si vremena za čitanje knjige, uzmi si vremena da odeš pješice na posao umjesto metroom kada je lijepo vrijeme, uzmi si vremena da vikendom otputuješ nekamo s prijateljima.

Uzmi si vremena da se upoznaš, da se poslušaš, uzmi si vremena za promjenu, uzmi si vremena da se odmoriš, uzmi si vremena da kažeš da, uzmi si vremena da kažeš ne, uzmi si vremena za šutnju, uzmi si vremena da se pozabaviš svojim tijelom, uzmi si vremenada dobro jedeš, uzmi si vremena da se pitaš tko si, što želiš, da telefoniraš baki za njezin rođendan i da ispereš kosu hladnom vodom kako te ona naučila, da dobro saslušaš svoju djecu, duboko uzdahneš, uzmi si vremena da iscijediš naranču za doručak, uzmi si vremena da posjetiš muzej, da se ljeti prošećeš šumom i slušaš zvukove malih životinja u travi, da s djetetom napraviš herbarij, da mu pročitaš priču, uzmi si vremena.

Uzmi si vremena da si uzmeš vremena, jer ti ga nitko neće dati.

I da sanjariš u kadi, kao kad si bila dijete."