Preskoči na glavni sadržaj

Moj Theodore Finch

Najčešće se patim s istovremenim čitanjem nekoliko knjiga – čitam po raspoloženju – neke su za čitanje ujutro, neke za pauzu na poslu, a neke su baš za večernje sate. A onda, tu i tamo, dogodi se da mi jedna od tih knjiga toliko zaokupi pažnju da sve druge padnu u zaborav. Pospremim ih na policu i ondje čekaju neka bolja vremena, a ja usredotočeno proždirem stranice te spešl knjige na koju sam se navukla kao što se čovjek navuče na trash tinejdžersku seriju (da, navukla sam se i na 13 reasons why). Prošlog vikenda sam se tako zaljubila na prvi pogled (ljubav koja postoji samo u svijetu knjiga, ako se mene pita) u likove iz knjige Sva radosna mjesta. Roman je to Jennifer Niven, debitantice u young adult žanru, ali autorice koja može parirati i Johnu Greenu i njegovoj Grešci u našim zvijezdama, a usudila bih se reći i legendarnoj Judy Blume i njenoj Zauvijek (jao, obožavala sam tu knjigu kao nadobudna šesnaestogodišnjakinja). Niven je priču o neobičnom Theodoru Finchu i Violet utemeljila na vlastitoj ljubavnoj vezi s mladićem koji je bolovao od bipolarnog poremećaja, i dala nam uvid u neobičan svijet ljudi koji muku muče s navedenim poremećajem.


Theodore Finch ili živi Budno ili razmišlja o samoubojstvu, čudak je to koji neprestano trči, ne mora spavati, i kojeg neprilika prati u stopu. Nekada popularnu i u sve školske aktivnosti uključenu Violet Finch upoznaje na vrhu školskog tornja, na kojem jedno drugome spašavaju život. Svaki od njih ima unikatnu prtljagu iz prošlosti - napuštanje oca, smrt sestre – s kojom tek preživljava, neprestano se premišljajući „Je li danas dan za umiranje?“ Gotovo je nemoguće zamisliti lik koji jednog trenutka živi život punim plućima, a drugog se premišlja o okončanju svog života, ali upravo takav je Finch – i uvuče vam se pod kožu već na prvim stranicama. Uz njega mi se bilo tako lako vratiti u srednjoškolske dane, kada nisam imala pojma o životu, kad sam se brinula oko testova i ocjena, a glavna mi je preokupacija bila hoće li mi dečko prvi prići nakon svađe koju smo započeli oko sitnice. Često sam bila više nalik Finchu, nego Violet, kad bolje razmislim. Stalno sam imala neke fiks ideje koje sam morala ostvariti, uživala sam se dati potpuno u neki školski projekt ili organizaciju događaja, a onda, opet, iz čistog mira, znala sam danima slušati R.E.M. i deprimirati se jer nikada u mom životu neće sve biti onako kakvim sam zamislila. Iako su te godine bile prožete analiziranjem i osmišljavanjem osobe koja želim postati, čini mi se da sam tada bila odvažnija, snažnija, hrabrija – bez premišljanja bih u to vrijeme sjela devi među grbe, bacila se u vodu, i to na glavu – pa što bude. Sve je lako kad si mlad, zar ne?


 "Osmjehne se ružnim stablima i ružnim klincima kao da gleda u zemlju Oz. Kao da stvarno, istinski vidi u tome ljepotu. U tom trenutku poželim da mogu vidjeti svijet njegovim očima. Poželim da postoje neke naočale koje bi mi mogao dati."

Sada, ima dana kada više nalikujem Violet koja je zapela u trenutku – ona je zapela u trenutku u kojem je njena sestra izgubila život, a ona ga zadržala, a ja sam zapela u trenutku u kojem sam sluđena od nespavanja i od ribanja kupaonice koja kao da ne može ostati čista niti jedan dan. I dok se Violet pita je li u redu nastaviti živjeti život u kojem nema Eleanor, ja se često pitam hoću li se ikada više osjećati zdravo i odmorno – i, jedno je sigurno, obje propuštamo život uslijed previše propitkivanja i izbjegavanja suočavanja s izazovima. Svatko treba u životu nekoga tko će ga trgnuti iz ravnodušnosti, jer kroz život ne bismo trebali proći bojeći se osjećaja. Violet je našla Fincha koji ju je svojim blesavim pravilima naučio da savršen dan postoji, da je bitnije što ćeš ostaviti, nego što ćeš odnijeti sa sobom, da je važno živjeti u trenutku, popeti se na brdo i vjerovati da u ovom svijetu ima dobra.

A ja? Imam i ja svog Fincha. Možda nema bipolarni poremećaj (iako, zbog kronične neispavanosti, teško jepostaviti točnu dijagnozu), ali ima u sebi dječaka kojeg sam zavoljela prije mnogo godina – on čuva ono malo moje ludosti koju sam izgubila putem, i kad god ga pogledam, kroz glavu mi prolete naša radosna mjesta, naše drame, naši poljupci iza škole (običaj koji se trudimo održati čak i u ovim, najboljim, godinama), sve naše prvo, naše posebno. Svaka ljubavna priča je lijepa, ali od trenutka kad sam ga upoznala imam osjećaj da je naša posebna, da se svemir doista urotio da bismo se mi pronašli. No, valjda to svatko osjeća za svoju prvu ljubav. Ipak, razlikujemo se od mnogih - imali smo sreće. I snage - jer potrebno je mnogo snage, strpljenja i ludosti da se život provede s onim koga je srce zavoljelo prije nego li ga je svijet otrovao lošim namjerama. Kad imam loš dan i najradije bih se sklupčala i plakala danima, legnem kraj njega i znam - sretnica sam jer imam sebe nekoga tko je odrastao – ne uz mene, nego sa mnom – on će u mojim očima uvijek biti moj dječak koji me naučio voljeti, i pokazati da voliš (u tome je uvijek bio bolji od mene), s kojim ne da mogu, nego moram biti svoja (jer me bolno precizno poznaje). Najveće otajstvo svijeta je da samo prava ljubav može čovjeku koji se guši udahnuti tako neophodni dah.

Možda nismo lutali i tražili po svijetu radosna mjesta, ta nikada u šesnaest godina zajedništva nismo bili izvan granica ove države zajedno, ali život s njim najveća je pustolovina koju sam mogla doživjeti, a naš dom najradosnije je mjesto na kojem sam se mogla (pro)naći.

"- Ne bismo li trebali skupljati suvenire? Zapisivati dojmove? Snimati video? Kako ćemo se organizirati?
- Nećemo. Kad lutamo, moramo živjeti u sadašnosti, a ne gledati je kroz objektiv."


"- Daj da te nešto pitam. Vjeruješ li da postoji nešto što se zove savršen dan?
- Molim?
- Savršen dan. Od početka do kraja. Dan u kojem se ne dogodi ništa strašno, tužno ni svakodnevno. Vjeruješ li da je takvo što moguće?
- Nemam pojma.
- Jesi li ikada doživjela takav dan?
- Nisam.
- Nisam ni ja, ali tragam za njim."

Primjedbe

  1. Dovršila danas knjigu, nije me prikovala za stolicu, ali je definitivno vrijedna čitanja i promišljanja. Potpisujem tvoju rečenicu: 'Svatko treba u životu nekoga tko će ga trgnuti iz ravnodušnosti, jer kroz život ne bismo trebali proći bojeći se osjećaja...' To je zapravo ono što ću najviše zapamtiti iz ove knjige.
    P.s. Blago tebi na tvom vlastitom (i boljem) Finchu, ja svoga još uvijek tražim :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...