Preskoči na glavni sadržaj

Jedna Marina, dva vlaka i jedna picajzla

Proteklog vikenda progutala sam dva naizgled potpuno različita romana - jedan je drama koja izvire iz istinite priče o ocu Hercrgovine - fra Didaku Buntiću, a druga je psihološki triler. Jednu je napisao pisac iz Gornje Trnave, a drugu je napisao lik o kojem ni Google ne zna puno. Iako različiti, ove romane veže ista misao vodilja - prošlost odjekuje u našoj sadašnjosti - pa ni ne čudi što su autori odabrali jednak način pripovjedanja priča o onome što je bilo i onome što jest - usporedno pričajući malo jednu, malo drugu, prelijevajući ih jednu iz druge dok se potpuno ne stope.

"- Tako je teško u svakodnevici prepoznati taj trenutak - rekoh.

- Koji trenutak? - zapitao je.

- Trenutak koji je bitan, trenutak od kojeg ovisi naša budućnost, trenutak u kojem i ne znajući biramo kojim ćemo putem krenuti. Svakodnevica se sastoji od mnoštva banalnih, naoko posve nevažnih trenutaka. Ponekad se među njima skrije onaj presudni, sudbonosni. Onaj iz kojeg će proizaći naša sreće ili nesreća, onaj koji će odrediti našu budućnosti..."


Voljela sam misliti da je sve zacrtano u zvijezdama, ali Bog uvijek pronađe način da me podsjeti da je slobodna volja jedan fantastičan dar koji mi je dao da bih hrabro sama krojila svoju sudbinu. Biti negdje u pravo vrijeme, naći na pravom mjestu, izabrati ovo, a ne ono - sve su to sitne niti koje sami potežemo i kojima oblikujemo sebe, svoj život, ali i živote onih koji dolaze poslije nas. Znam, zvuči zastrašujuće - da naše odluke pogađaju i nekoga tko se još nije niti rodio - ali svi smo mi rezultat tuđih odluka. Ne volim priče samodopadnih ljudi koji sami sebi pripisuju velike zasluge, i često se sjetim svojih predaka zahvaljujući čijoj snazi i upornosti sam danas u mogućnosti donositi odluke za sebe i za svoju obitelji. Da, i ljudi oko nas su ti koji pred nas često stavljaju izbore, koji nam donose prilike, a na nama je da ih prepoznamo. Neki se u našem životu zadrže kratko, i to je u redu, a neki se ugnijezde u naša srca i ostanu ondje dokle god je nas - to su samo neke od misli koje su mi prolazile kroz glavu nakon čitanja nove knjige Mire Gavrana koja mi se u ruci našla prošle subote kad sam se na šalici kave i razgovora našla s djevojkom koju nikada ranije nisam vidjela, a za koju već dugo imam dojam da bi mogla savršeno razumjeti sve o čemu ja pričam (inače nisam dobra u procjeni ljudi, ali knjiški moljci me nikada ne iznevjere!). I baš kad sam pomislila da mi je život poprilično jednodimenzionalan i dosadan, u grad je ušetala jedna Marina s kojom ne dijelim uspomene niti prijatelje, i to s knjigom o Juri, momku nalik mom pradjedu Juri, koji je iz siromašne Hercegovine, baš kao što je moj pradjed Jura iz siromašne Like, došao u plodnu Slavoniju i zauvijek promijenio živote svih njezinih žitelja, pa čak i onih koji u sadašnjosti muku muče sa životom koji vode, ili koji vodi njih, i onim kojeg nikada nisu imali. Slučajnost? Prst sudbine? Volim taj čarobni osjećaj - kad mi se učini da je sve što sam radila do sada vodilo baš do ovog trenutka...


Kad smo kod trenutaka koji će odrediti našu budućnost, i junakinje drugog romana kojeg sam pročitala, a koji se također na čudnovat način našao u mojim rukama - kao rođendanski poklon moje mentorice - našle su se u situaciji da moraju donijeti odluke koje će imati odjek u budućnosti. Emma i Jane djevojke su koje traže promjenu u svom životu - i to promjenu u obliku kuće na broju jedan u ulici Folgate koju je dizajnirao čudak od arhitekta koji si je zadržao pravo da je iznajmi samo onoj koja zadovolji na njegovom testu perfekcionizma. Knjiga je od kritike jako hvaljena, što kod mene nikada ne postigne željeni efekt, i iako sam joj se u početku opirala, negdje od sredine pa do kraja su se stranice same okretale, a ja sam uživala u odmatanju zagonetnog klupka kojeg je zamotao Edward Monkford, lik koji, nevoljko priznajem, pomalo asocira na Christiana Greya (if you like that kind of thing). Priča o picajzli, koja si ne može priznati da život ne može biti savršen, u kombinaciji s minimalističkom arhitekturom, savršena je za svakog tko se kune u hygge lifestyle, ali i za svakog tko razumije da je ljepota upravo u nesavršenostima.

"Okolina ti može biti totalno ulaštena i ispražnjena. Ali to zapravo nije važno ako u tebi i dalje vlada totalni kaos. A to je svima jedino važno, nije li tako? Svi traže nekoga tko će se pobrinuti za tu zbrku koja nam vlada u glavi, zar ne?"

Primjedbe

  1. Citiraš knjige, ali i neke tvoje riječi bi valjalo citirati.. Odličan post, ne samo zato što sam ja u njemu ;)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hehe, kad imaš dobro nadahnuće... ;) Hvala ti, na komentaru, i na knjizi!

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...