Preskoči na glavni sadržaj

Na kavi s Flannery

Kratka priča je oblik kratke narativne proze, kaže Wikipedia. Kratke priče su sažetije u usporedbi s dužim djelima fikcije, kao što su novele i romani, a početci im se nalaze u tradicijama usmenog prepričavanja i proznih anegdota; ukratko opisana situacija koja brzo dolazi do srži.


Moram priznati, ja sam kratka-priča-junfer. Iz nepoznatog mi razloga, nisam dovoljno cijenila autore kratkih priča. Možda sam odmalena voljela duga pripovijedanja ili me čitanje Dekamerona u školi odvratilo od njih, ali o kratkim pričama ne znam dovoljno. Nisam čitala ni Canteburryjske priče ni Poevo Izdajničko srce - kultne kratke priče, a ni onima koje su mi tijekom godina prošle preko ruku nisam pridavala previše pažnje. Jedna od autorica koju sam potpuno podcijenila je Flannery O'Connor čiju sam Teško je naći dobra čovjeka pročitala kao nezrela srednjoškolka koja je više mislila o poljupcima poslije zadnjeg školskog zvona, nego o posebnom književnom izričaju Flannery O'Connor za koju sam, čitajući je, by the way, mislila da je jedna tipička crnkinja s američkog juga koja peče pite i prepričava crnu kroniku dovikujući se sa susjedima sa svog trijema (tada još nisam imala Google nadohvat ruke). Pardon moi, Flannery! 

Ovih sam dana dala ponovno priliku Flannery O'Connor da me osvoji - i neću reći da su njena djela nešto prelijepo što bih mogla čitati svaki dan - jer, nisu, ona ne bih ni željela da to budu - ali, ima nešto u njenom načinu pričanja priče na što sam strašno ljubomorna - a to je upravo taj brzi dolazak do srži - za to je potrebna posebna vještina.


Kurt Vonnegut postavio je 8 jednostavnih pravila za pisanje kratke priče:
1. Iskoristi vrijeme potpunog stranca tako da se on ili ona ne osjećaju kao da su potratili vrijeme
2. Daj čitatelju barem jednog lika za koji se mogu uhvatiti
3. Svaki lik mora željeti nešto, makar i čašu vode
4. Svaka rečenica mora napraviti jednu od ove dvije stvari – razvijati radnju ili otkrivaju osobine likova
5. Počni što je bliže kraja moguće
6. Budi sadist. Bez obzira koliko likovi bili nedužni i dražesni, neka im se dogode stravične stvari – tako čitatelj vidi od čega su napravljeni
7. Piši da zadovoljiš jednu osobu. Ako ostaviš otvoren prozor i vodiš ljubav sa svijetom, takoreći, priča će ti dobiti upalu pluća
8. Čitateljima daj što je više informacija moguće, što prije. Dovraga i napetost. Čitatelji bi trebali u svakom trenutku znati što, gdje i zašto, se događa, kako bi priču mogli sami završiti ako im kojim slučajem žohari pojedu zadnjih nekoliko stranica.

No, za svako pravilo postoji i iznimka, tako je Kurt rekao: “Jedan od najboljih autora kratke priče moje generacije bila je Flannery o’Connor”, piše Vonnegut. “Ona je prekršila svako od mojih pravila osim prvog. Dobri pisci vole to raditi”.


Mnogi su toj neobičnoj ženi koja je voljela jug i malene kokoši, odrasloj u katoličkoj obitelji okruženoj protestantima, a umrloj u 39. godini, predbacivali crnilo kojem su obojene njene priče, no, ona je oduvijek tvrdila da se njene priče ljudima s juga ne čine grotesknima. Ipak, promišljeno se služila nasilnim sredstvima da bi čitatelja natjerala na razmišljanje o vjeri, moralnosti i diskriminaciji i po tome je i danas prepoznatljiva. Imam plan pročitati sve njene zbirke priča, ako ne i romane! A vama je preporučujem čitati u sparno ljetno popodne, s limunadom u ruci i Bessie Smith u pozadini.



"- Bila bi to dobra žena - rekao je Neprilagođeni - da ju je imao tko upucati svake minute u životu.
- Eto ti zabave! - rekao je Bobby Lee.
- Začepi, Bobby Lee - rekao je Neprilagođeni. - Nema u životu pravog veselja."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Alain de Botton & Marcel Proust

U knjizi " I ponovno, ljubav " lik Doris Lessing, Sara Durham, u razgovoru s prijateljem spominje Prousta. Otrovana ljubavlju, ona poseže za Stendhalom, a njezin prijatelj, nesretno zaljubljen, čita Prousta. "Još mi samo on može zadržati pažnju. Barem sada, kad se ovako osjećam. Neobično, nekoć sam smatrao da je previše zaokupljen sobom", kaže Stephen, dodajući da i Proust i Stendhal umiju spojiti romantičnu zaljubljenost i hladnu inteligenciju. Ah, kakav spoj... Pred očima mi se odmah stvori slika: rujno je jutro, prvi je sat hrvatskog jezika u četvrtom razredu matematičke gimnazije. Naša profesorica Mlinac postala je penzionerka, a njezine cipele treba nazuti profesorica Pepelko. Iskusna je to profa naše škole, ali mi smo već matori prefriganci - Pepa, nemoj nas gnjaviti ni Krležom ni gramatikom, samo daj petice. Pepa nam daje upute da spojimo stolove, a na vratima su kuharice školske kuhinje koje nose šalice iz kojih miri lipov čaj. Breze se njišu kraj prozora, l...

Alain de Botton & Lauren Groff

Postoji ta jedna pjesma Paule Abdul kojom sam opsjednuta otkad pamtim, " Opposites Attract ". Zapela mi je za oko kao djetetu jer je u videospotu uz Paulu glumio i animirani mačak zvan MC Skat Kat, kojemu su glas posudili reperi zvani Wild Pair, Bruce DeShazer i Marvin Gunn. Danas, pak - jer poslušam tu pjesmu i danas - duboko promišljam o njezinim stihovima. Što nas to privuče nekome tko nam je do jučer bio stran? Privlače li se doista suprotnosti? Jednom kad odlučiš voljeti jednog muškarca cijeli život (pustimo romantiku, to je odluka - i valja ju donijeti svakog dana iznova), moraš neprestano preispitivati ono na čemu ste izgradili temelje, i, što je najvažnije, ono što ste jedno drugo gradeći naučili. Zato uzimam u proučavanje knjige kao što je "Ogledi o ljubavi", koju je Alain de Botton, švicarsko-britanski filozof-psihoterapeut, napisao u 23. godini, i koja je momentalno postala bestseler. Ponukan nesretnim ljubavnim iskustvima, golobradi je Alain pokušao u nj...

Alain de Botton & Niall Williams

Gledam nedjeljom lica ljudi u klecalima konkatedrale. Mlađarija lijeno skriva zijevanje (subota je bila burna), penzioneri netremice zure u svećenika (oni su to već sve čuli sto puta), majke umiruju djecu ("Bože, uzmi moju rastresenost kao pokoru."), naša mlaka lica ne pristaju uz radost koju bi sveta misa trebala predstavljati u našim životima. Ipak, svi se jednom tjedno slijemo u tu impresivnu građevinu u kojoj se osjećamo malenima - zrnca smo prašine koja traže svoje mjesto pod suncem, koja traže Boga, mir, ljubav, recept za sretan život. Pavao Pavličić rekao je da sreća nije stanje i da postoje tek sretni trenuci (mislim često o toj rečenici, kad god me snađe neki sretan trenutak), ali mi, ljudi, ne odustajemo od traganja za onime što bi nas učinilo sretnijima. Neki u toj potrazi idu toliko daleko da pišu knjige o arhitekturi koja ljudima može donijeti sklad i ljepotu (čitaj: željela sam izliku za čitanje još jedne knjige Alaina de Bottona). Prvi posjet Iloku Ostaci osman...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (part 1)

Od 2001. godine, otkad sam prvi put vidjela Lorelai Gilmore kako u rodeo styleingu trči niz stepenice dok je njena kći Rory požuruje jer kasni prvog dana u novoj školi, moj život nije bio isti. U to doba nije bilo torrenata i sličnog oruđa za nabavku omiljenih filmova, serija i glazbe, pa sam, luđakinja kakva jesam, iz tjedna u tjedan, snimala svaku epizodu Gilmoreica na VHS. Od tog dana, u našoj kući jedino što je uvijek bilo na TV ekranu su neustrašive i brbljave Gilmoreice. Osim što su nas naučile sve o filmovima, glazbi i pop kulturi te povećale našu word per minute sposobnost, stvorile su neku čarobnu vezu između mene i mojih sestara koje su zbog moje opsesije bile prisiljene odrastati pitajući se hoće li Lorelai ikad završiti s Lukeom i otvoriti svoj pansion te hoće li Rory pristojnog Deana zamijeniti zločestim Jessom. Zadnja klapa u Stars Hallowu pala je 2007. godine, a još uvijek mi ne prođe dan da ne pogledam barem jednu epizodu, iako već svaki dijalog, a i monolog, z...