Preskoči na glavni sadržaj

Smrt na book clubu

Ponekad su neke knjige toliko razvikane, po njima je snimljeno toliko ekranizacija, da mi se čini kao da sam knjigu pročitala. Zato posebno uživam u trenutku kad u ruke uzmem knjigu o kojoj ništa ne znam i glede koje nemam nikakvih očekivanja. Posljednja knjiga koja me iznenadila je Smrt u Veneciji Thomasa Manna - njemačkog nobelovca i virtuoza simbolizma koji je pisao početkom 20. stoljeća. 


Zvuči grozno, smrt u Veneciji. Ta sama pomisao na Veneciju koja naočigled trune i propada u prljavu vodu mi uzrokuje panični napad. Čini se kao da su svi klasici brutalno depresivni - psihoze, pedofilija, smrt - uvijek su inspiracija književnicima Mannnovog kalibra. Ipak, baš kao svi klasici koje čitamo na book clubu, i ona me oduševila, a to nisam uopće očekivala. Naime, tema nije spektakularna - glavni lik je pisac koji pati od blokade i koji ima neutaživu želju za putovanjem. Put ga odvede u Veneciju gdje susreće lijepog četrnaestogodišnjeg dječaka čijoj ljepoti se divi izdaleka, i to u tolikoj mjeri da iz Venecije ne želi otputovati sve dok je dječak ondje. 


Knjiga obiluje lijepim rečenicama, a Mann tako vješto dočarava atmosferu žege i juga koji pomute čovjeku um. Mann je majstor za složene proširene rečenice u kojima se čovjek lako izgubi. Samoća, umjetnost, težnja za mladošću samo su neke od tema ovog klasika koji dokazuje - niti jedna krajnost nije dobra i sretan je čovjek koji u životu pronađe savršenu ravnotežu između onoga što radi i onoga što želi raditi. Otvoreni dlan - rekla bi Mia, i rekao bi Mann - kao otvoreni dlan čovjek treba živjeti ovaj kratki i krhki život.


Tako je uskoro poslije čaja potražio slobodu u nadi, da će ga zrak i pokret okrijepiti i donijeti mu plodonosno veče.

Bio je to nagon, da bježi, morao je priznati, čežnja za daljinom, za nečim novim, žudnja za slobodok, za rasterećenjem i zaboravom - nagom, da se udalji od djela, da se udalji od svakidašnje pozornice jedne tvrde, hladne i strastvene službe.

Tako, već kao mladić sa svih strana obavezan, da stvara - i to da izvanredno stvara - nikada nije upoznao dokolicu, nikada bezbrižan nemar mladosti. Kada se jednom, u svojoj trudeset i petoj godini, razbolio u Beču, izrazio se neki fin promatrač ovako o njemu u društvu: "Gledajte, Aschenbach je odvajkada živio samo ovako" - pritom je čvrsto stegnuo prste svoje lijeve ruke u šaku - ; "nikada ovako" - i on spusti otvorenu ruku nehajno s naslona stolice. To je bilo točno; a hrabrost njegove moralnosti bila je u tome, što njegova priroda nije bila ništa manje već jaka i otporna po sastavu, bila je samo pozvana na stalnu napregnutost, a ne zapravo rođena za nju.


Gledanja i doživljaji nijemog samotnika uvijek posjeduju nešto nejasno i prodirno, nisu kao u čovjeka društvenog, misli su samotnika teže, čudnovatije i nikada bez sjene tuge. Slike i opažanja, a čega bi se inače lako oslobodio pogledom, smiješkom, izmjenom mišljenja, zaokupljaju ga i produbljuju se u šutnji, sve to postaje značajno, postaje doživljaj, pustolovina, osjećaj. U samoći sazrijeva ono što je originalno, smiono i neočekivano lijepo, pjesma. U samoći, naprotiv, sazrijeva i nešto suprotno tome, nešto nesrazmjerno, apsurdno i nedopušteno.

Zasigurno je dobro to, što svijet zna samo lijepo djelo, a ne zna povod postanku njegovu, njegovu prvotnost; jer poznavanje izvora, odakle je umjetniku poteklo nadahnuće, često bi ga zbunilo, zaplašilo i poremetilo utisak vanrednosti.

Onaj, tko je izvan sebe, taj ništa ne prezire toliko, koliko ponovno vraćanje u sebe.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...