Preskoči na glavni sadržaj

Ovotjedne odluke

Volim Bridget Jones. Ona je realna žena, s vrlinama i manama, s puno mana. OK, smatram se malo manje smotanom od nje, ali jedno nam je oduvijek bilo zajedničko - pisanje popisa.


Dnevnik sam počela pisati 12. srpnja 1999. godine. I svaku bi novu bilježnicu dnevnika, svaku novu godinu, započinjala - popisom odluka! Uvijek bi se one svodile na isto - izgubiti onih par kilograma viška, učiti redovit(ije)o, moliti se više, ne duriti se na svog Marka Darcyja, ne svađati se sa sestrama i starcima - ukratko, moj popis odluka za nekoliko mjeseci pretvorio bi se u popis grijeha koje bih izrecitirala na ispovijedi našem župniku. 

Ali, popis je morao postojati, morao je, da bih povratila kontrolu (psihoterapijo, here I come!) svom životu i postala iznova (po tisućiti put) kovač svoje sreće!


Jer, ponekad ti se čini da će ti se život raspasti ako ga ne posložiš na papiru (a papir svašta trpi), iliti na zaslonu računala. Zato ovaj ponedjeljak sastavljam novi popis - popis ovotjednih želja, nadahnut ponajprije sređenim ženama za kojima se okrećem na ulici, misleći da nikada neću imati vremena za sebe u tom skuhaj ručak za sutra - spremi se za posao - spremi dijete za vrtić - radi, radi, radi - idi po dijete - doji, doji, doji - idi u šetnju - piški - kuhaj, kuhaj, kuhaj - okupaj dijete - peglaj (ili složi još neopeglanog rublja na tu hrpetinu koja čeka na stolu za peglanje) - ribaj kadu - spavaj kaosu od života. 

1. Urediti nokte!

U kojem god stanju ja bila, nokti bi trebali biti uredni, i po mogućnosti, nalakirani, pa makar ih lakirala putem do posla - jer tako ću svom stilu dati dašak nonšalantnosti tipa "ah, koji li ću lak za nokte danas gledati dok mahnito tipkam po tipkovnici".


2. Svaku večer prije spavanja imati spa tretman!

Svaku večer - makar on uključivao 5 minuta sjedenja na toaletu, brzinsko rezanje po nogama žiletom i trackanje mlijeka za tijelo u pokušaju saniranja suhe i ispaćene kože. Jer ja to zaslužujem.

3. Svaki dan ulagati u svoj imunitet!

Zaboravljam popiti vodu, gdje li mi je brusnica, ne pijem druge vitamine, ne sjetim se aronije koja čami u hladnjaku - mooooram početi brinuti o sebi, trideseta je pred vratima, a podočnjake, ispucane vrhove, prištiće i loše zube bolje je sprječiti, nego liječiti!

4. Uzgojiti živo biće (osim djeteta)!

Nakon što mi je pocrkalo svo cvijeće, kupila sam novi cvijet - kažu da ga je nemoguće ubiti - izazov prihvaćen! Ako preživi zimu, poklonit ću si još koji na proljeće! Svečano izjavljujem da ću ga zalijevati jednom mjesečno i paziti da ga Franka ne počupa/ne sruši! To bi me zaista usrećilo, ni sama ne znam zašto. Ali, bi.


5. Čitati svaki dan!


Toliko je knjiga, a tako malo vremena, ali obećavam si, svaki dan ću pročitati barem poglavlje - jer činjenica jest da sam u danima, u koje sam uspjela knjigu ugurati, zaista smirenija i sretnija - pa makar se čitanje svelo na ono sjedenje na toaletu pod broj 2.

P.S. Da, još čitam Djevojku u vlaku koju sam osvojila na nagradnoj igri - odlična je, kako su i pričali, ali nikako da ju dovršim!

Primjedbe

  1. I ja volim popise, bez njih bih izludjela, ha ha ha. Nego, koji je to cvijet? Nemam pojma o cvijeću i onih par biljaka što sam imala je propalo pa me baš zanima. 😊 I da, baš sam danas planirala početi s čitanjem ove knjige, veselim se jer sam i ja čula da je zanimljiva.

    OdgovoriIzbriši
  2. Zamija! 40 kn su, ima ih na svakom koraku! Sretno ti!

    OdgovoriIzbriši
  3. Zamija! 40 kn su, ima ih na svakom koraku! Sretno ti!

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...