Preskoči na glavni sadržaj

Ovotjedne odluke

Volim Bridget Jones. Ona je realna žena, s vrlinama i manama, s puno mana. OK, smatram se malo manje smotanom od nje, ali jedno nam je oduvijek bilo zajedničko - pisanje popisa.


Dnevnik sam počela pisati 12. srpnja 1999. godine. I svaku bi novu bilježnicu dnevnika, svaku novu godinu, započinjala - popisom odluka! Uvijek bi se one svodile na isto - izgubiti onih par kilograma viška, učiti redovit(ije)o, moliti se više, ne duriti se na svog Marka Darcyja, ne svađati se sa sestrama i starcima - ukratko, moj popis odluka za nekoliko mjeseci pretvorio bi se u popis grijeha koje bih izrecitirala na ispovijedi našem župniku. 

Ali, popis je morao postojati, morao je, da bih povratila kontrolu (psihoterapijo, here I come!) svom životu i postala iznova (po tisućiti put) kovač svoje sreće!


Jer, ponekad ti se čini da će ti se život raspasti ako ga ne posložiš na papiru (a papir svašta trpi), iliti na zaslonu računala. Zato ovaj ponedjeljak sastavljam novi popis - popis ovotjednih želja, nadahnut ponajprije sređenim ženama za kojima se okrećem na ulici, misleći da nikada neću imati vremena za sebe u tom skuhaj ručak za sutra - spremi se za posao - spremi dijete za vrtić - radi, radi, radi - idi po dijete - doji, doji, doji - idi u šetnju - piški - kuhaj, kuhaj, kuhaj - okupaj dijete - peglaj (ili složi još neopeglanog rublja na tu hrpetinu koja čeka na stolu za peglanje) - ribaj kadu - spavaj kaosu od života. 

1. Urediti nokte!

U kojem god stanju ja bila, nokti bi trebali biti uredni, i po mogućnosti, nalakirani, pa makar ih lakirala putem do posla - jer tako ću svom stilu dati dašak nonšalantnosti tipa "ah, koji li ću lak za nokte danas gledati dok mahnito tipkam po tipkovnici".


2. Svaku večer prije spavanja imati spa tretman!

Svaku večer - makar on uključivao 5 minuta sjedenja na toaletu, brzinsko rezanje po nogama žiletom i trackanje mlijeka za tijelo u pokušaju saniranja suhe i ispaćene kože. Jer ja to zaslužujem.

3. Svaki dan ulagati u svoj imunitet!

Zaboravljam popiti vodu, gdje li mi je brusnica, ne pijem druge vitamine, ne sjetim se aronije koja čami u hladnjaku - mooooram početi brinuti o sebi, trideseta je pred vratima, a podočnjake, ispucane vrhove, prištiće i loše zube bolje je sprječiti, nego liječiti!

4. Uzgojiti živo biće (osim djeteta)!

Nakon što mi je pocrkalo svo cvijeće, kupila sam novi cvijet - kažu da ga je nemoguće ubiti - izazov prihvaćen! Ako preživi zimu, poklonit ću si još koji na proljeće! Svečano izjavljujem da ću ga zalijevati jednom mjesečno i paziti da ga Franka ne počupa/ne sruši! To bi me zaista usrećilo, ni sama ne znam zašto. Ali, bi.


5. Čitati svaki dan!


Toliko je knjiga, a tako malo vremena, ali obećavam si, svaki dan ću pročitati barem poglavlje - jer činjenica jest da sam u danima, u koje sam uspjela knjigu ugurati, zaista smirenija i sretnija - pa makar se čitanje svelo na ono sjedenje na toaletu pod broj 2.

P.S. Da, još čitam Djevojku u vlaku koju sam osvojila na nagradnoj igri - odlična je, kako su i pričali, ali nikako da ju dovršim!

Primjedbe

  1. I ja volim popise, bez njih bih izludjela, ha ha ha. Nego, koji je to cvijet? Nemam pojma o cvijeću i onih par biljaka što sam imala je propalo pa me baš zanima. 😊 I da, baš sam danas planirala početi s čitanjem ove knjige, veselim se jer sam i ja čula da je zanimljiva.

    OdgovoriIzbriši
  2. Zamija! 40 kn su, ima ih na svakom koraku! Sretno ti!

    OdgovoriIzbriši
  3. Zamija! 40 kn su, ima ih na svakom koraku! Sretno ti!

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e