Preskoči na glavni sadržaj

Čovječe, volim te!

Od ovog maničnog ponedjeljka pere me neka nervoza i čini mi se da je sve oko mene nekako zagađeno negativom. Uz to, na poslu na dnevnoj bazi ispadnem neuka i pomislim da sam ipak trebala biti frizerka, ili pjevačica. Zbog svega navedenog, trudim se veselje pronaći u skorašnjem vjenčanju, a ono, ni njegovu organizaciju ne prate samo lijepe i ugodne pojave. 
 

Mjesec je dana do naše svadbe pa su nam ljudi počeli postavljati nezgodna pitanja i dovodit nas u neugodne situacije (ne, ako ste šesnaestogodišnjak, i mladenci vam uz poziv upućen vašim roditeljima nisu naznačili da povedete pratnju, onda ne biste na svadbu trebali dovesti svoju djevojku u koju ste trenutno ludo zaljubljeni). Osim toga, pitaju nas ljudi redovito što da nam kupe (naručili smo samo novi fotić, blender i Bibliju, ništa drugo nam nije potrebno) i odgovara li nam više novac za poklon, a mi se trudimo skromno objasniti da smo podstanari i da želimo imati što manje stvari za svaku buduću selidbu te da od gostiju uuuuuopćeeee ne očekujemo ikaaaaaakve darove, nego samo njihovo dobro raspoloženje. Yeah, right :)

U moru pitanja o poklonima, ostala sam iznenađena, ma šokirana, i potpuno nepripremljena za ugly cry koji me spopao na poslu, kad me mama nazvala i rekla da je majka mog pokojnog bratića Hrkija, kojega tako često spominjem na blogu kada je riječ o filmovima jer sam upravo uz njega razvila ljubav prema njima, rekla da će mi za vjenčanje pokloniti veliki plazma televizor jer je Hrvoje u svojim dnevnicima, možda ni ne naslućujući da svoj naum neće biti u mogućnosti osobno ostvariti, napisao da mi kad se budem udavala želi pokloni veliki televizor.


Mislila sam da poruke beyond the grave primaju samo likovi u nadrealnim hollywoodskim ostvarenjima, a evo, danas sam se osvjedočila - Thompson je bio u pravu (eh, to nisam nikad mislila da ću reći!) - ljubav ne poznaje granice, svjetove, niti dimenzije!
 
Već deset godina nisam čula njegov glas, niti mu se pojadala, predugo nisam vidjela njegove prepoznatljive nasmiješene oči, a on mi i danas pokazuje da mu je vrijeme provedeno sa mnom uz kokice i filmove bilo od neprocjenjive vrijednosti.


Moram li uopće išta više nadodati? Zaboravite probleme, politiku, kritike - Bog je u ljude oko nas zaista usadio anđeoske osobine, a mi si samo moramo dopustiti da ih na vrijeme prepoznamo.

Primjedbe

  1. Odgovori
    1. Kad bismo bar svaki dan plakali zbog takvih stvari, takve ljubavi i ljepote! :)

      Izbriši
  2. Redovito čitam tvoj blog, nikad ne komentiram, ali sad sam morala. Baš me dirnuo ovaj post, a često se pronađem i u ostalim postovima. Predivno si sve ovo sročila!
    :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala ti puno! :) :)
      Nadam se da ce svi, dirnuti ovom divnom gestom, uciniti nesto lijepo za nekoga koga vole vec danas! :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...