Čovječe, volim te!

Od ovog maničnog ponedjeljka pere me neka nervoza i čini mi se da je sve oko mene nekako zagađeno negativom. Uz to, na poslu na dnevnoj bazi ispadnem neuka i pomislim da sam ipak trebala biti frizerka, ili pjevačica. Zbog svega navedenog, trudim se veselje pronaći u skorašnjem vjenčanju, a ono, ni njegovu organizaciju ne prate samo lijepe i ugodne pojave. 

 

Mjesec je dana do naše svadbe pa su nam ljudi počeli postavljati nezgodna pitanja i dovodit nas u neugodne situacije (ne, ako ste šesnaestogodišnjak, i mladenci vam uz poziv upućen vašim roditeljima nisu naznačili da povedete pratnju, onda ne biste na svadbu trebali dovesti svoju djevojku u koju ste trenutno ludo zaljubljeni). Osim toga, pitaju nas ljudi redovito što da nam kupe (naručili smo samo novi fotić, blender i Bibliju, ništa drugo nam nije potrebno) i odgovara li nam više novac za poklon, a mi se trudimo skromno objasniti da smo podstanari i da želimo imati što manje stvari za svaku buduću selidbu te da od gostiju uuuuuopćeeee ne očekujemo ikaaaaaakve darove, nego samo njihovo dobro raspoloženje. Yeah, right :)

U moru pitanja o poklonima, ostala sam iznenađena, ma šokirana, i potpuno nepripremljena za ugly cry koji me spopao na poslu, kad me mama nazvala i rekla da je majka mog pokojnog bratića Hrkija, kojega tako često spominjem na blogu kada je riječ o filmovima jer sam upravo uz njega razvila ljubav prema njima, rekla da će mi za vjenčanje pokloniti veliki plazma televizor jer je Hrvoje u svojim dnevnicima, možda ni ne naslućujući da svoj naum neće biti u mogućnosti osobno ostvariti, napisao da mi kad se budem udavala želi pokloni veliki televizor.

Mislila sam da poruke beyond the grave primaju samo likovi u nadrealnim hollywoodskim ostvarenjima, a evo, danas sam se osvjedočila - Thompson je bio u pravu (eh, to nisam nikad mislila da ću reći!) - ljubav ne poznaje granice, svjetove, niti dimenzije!

 

Već deset godina nisam čula njegov glas, niti mu se pojadala, predugo nisam vidjela njegove prepoznatljive nasmiješene oči, a on mi i danas pokazuje da mu je vrijeme provedeno sa mnom uz kokice i filmove bilo od neprocjenjive vrijednosti.

Moram li uopće išta više nadodati? Zaboravite probleme, politiku, kritike - Bog je u ljude oko nas zaista usadio anđeoske osobine, a mi si samo moramo dopustiti da ih na vrijeme prepoznamo.