Šljokičasta žena

Neki dan sam vidjela snimku iz arhiva HRT-a na kojoj se anketira žene o ravnopravnosti, godine 1980. Simpatične ženice sve redom govore o teretu ravnopravnosti - o svom poslu, radnom vremenu i obvezama koje ih čekaju kod kuće, jer, "Znate kakvi su muškarci", kaže jedna od njih. Nije se puno toga promijenilo, ali jedna jest, bar iz moje perspektive - promijenili su se upravo ti muškarci. Muškarci su sada ravnopravniji sa ženama u svim obvezama izvan radnog vremena, kad im žene to dopuste, jer žene danas mogu sve same, i često moraju sve same, bar su se u to uvjerile.  Koliko god se trudila prepustiti suprugu kontrolu, ipak sam ja ta koja je noću budna, koja gura Neofen čepiće u male guze, i stavlja posteljinu na pranje u tri ujutro jer ju je netko popiškio, pa poplavi kupaonicu jer posteljina zapne u vratima, ja pakiram rezervnu odjeću za vrtić i iskuhavam čaše i dude, ja vozim djecu na drugi kraj grada u vrtić, a mobitel i sat ostavljam u košari za veš, jer kasnim na pos...

Iako obožavam rutinu, uvijek se veselim rujnu koji mi pomuti planove i iznenadi me. Ovaj put rujan je donio veliku promjenu u moj život - Franka je krenula u vrtić, a Juraj u jaslice. I ne, ne brinite, neću vas sada zadaviti žalopojkama, nisam od onih mama koje dramatiziraju pred vrtićem i čekaju da dijete prestane plakati u rukama nepoznate mu odgojiteljice. Dapače, prvog sam ih dana hrabro dovezla pred tu ofucanu zgradu u Donjem gradu, misleći samo na mogućnost uživanja u kavi u miru i tišini. Call me nemajka or whatever. Međutim, kad sam Jurja prvog dana pokupila iznemoglog od plača, i kad je Franka počela nabrajati imena svojih novih pijatelja (Joko, Bajbaja, Klaja), pogodilo me - nije ovo moja promjena, nije ovo početak nečeg novog u mom životu, nego u njihovom, a ja sam samo djelić toga svega, ja sam samo sporedni lik koji će s njima provoditi svega par sati na dan. Klišej je s razlogom - djeca tako brzo odrastu i sve ono što nam je nekada predstavljalo poteškoću, jednog će ...

Kad biste omiljenog pisca mogli nešto pitati, sigurno bi to bilo neko nadasve mudro pitanje kojim biste pokazali svoj intelekt i razumijevanje za njegov nenadmašni talent. Srećom (kako za koga, je l' te), živimo u doba tehnike koja omogućuje da svog omiljenog književnika, ukoliko je živ i iole se služi društvenim mrežama, uistinu pitate što god želite, pa sam tako i ja Julijanu Adamović, autoricu Divljih gusaka, jedinog domaćeg romana kojeg ove godine morate pročitati, između ostalog, pitala što voli čitati, mozgajući koji veliki umovi nadahnjuju velike umove (not very original, I know). Preporučila je Bunilo Laure Restrepo, koje je taman bila pročitala, i rekla da voli čitati Olgu Tukarczuk, Szilárda Borbélyja, Agotu Krištof i Danila Kiša, pa sam krenula, random odabirom, od Olge Tokarczuk. Čula sam za Knjige Jakubove, njen maestralni roman, tj. čula sam da ima 900 stranica, pa sam za prvu Tokarczuk odabrala Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju. Već zbog samog naziva...

Dugo sam ga se pribojavala, ali sada mirnog srca mogu reći da je iščekivanje bilo strašnije nego sam povratak na posao. Već i vrapci na grani znaju, vratila sam se u svijet odraslih! Protekli radni tjedan bio je jedan od najopuštenijih tjedana u zadnjih 365 dana - baka se pobrinula za klince i skuhala ručak (Bože, čuvaj bake!), s mužem sam bila u shoppingu, i na misi (nas dvoje sami igdje - ne sjećam se kad se to posljednji put dogodilo!), na poslu sam shvatila da mi mozak još funkcionira, a par kolega je lagalo da sam smršavila (ljudi, ne morate lagati, it's OK, kako bi Fani rekla), milina! Volim ja raditi, ali, budimo realni, najbolja stvar kod povratka na posao jest ta blažena pauza, to vrijeme samo za mene, vrijeme koje kod kuće uz dvoje djece nikad nisam imala ("Mama, mogu te d'zati za juku dok kakaš, bit će ti lacke?"). Neki dan, dođoh na terasicu zgodne vinoteke u centru grada na kavu. U hladu drveća stoji nekoliko komada vrtnog drvenog namještaja, u kut...

Prošli tjedan prijateljica i ja uz kavu, i dječju galamu, razmjenjujemo preporuke za čitanje, kao naše mame recepte ne tako davno, i udavim ja ženu s knjigom koju čitam. Tako mi je dobra da možda napišem još koji post na blogu o njoj, reknem ja njoj. Pričala bih ja o njoj svima koji mi dođu na kavu, no, to ne bi bilo pristojno, jer nisam ja središte svijeta i malo koga zanima što ja čitam, je li? A još uvijek čitam Imati hrabrosti ne svidjeti se drugima. Ova japanska knjiga utemeljena na mudrosti austrijskog filozofa Alfreda Adlera osvojila me svojom jednostavnošću! U drugoj polovici knjige, složenoj po principu razgovora filozofa i mladića koji raspravljaju o potrazi za srećom, filozof ustraje na teoriji da je izvor svih problema u međuljudskim odnosima, naglašavajući da problem nastaje kad ljudi zadiru jedni drugima u zadaće. Ukratko, ja živim za sebe, moja je zadaća ta i ta i ne bih se tebi trebao prilagođavati ni za živu glavu! Naime, filozof tvrdi da se prilagođavamo drugim...

"Nećeš se nikada osjećati slobodnom kao što ćeš se osjećati kad prvi put sama sjedneš u auto", rekla mi je prijateljica kad je u ljeto prije zadnjeg razreda srednje škole položila vozački ispit i sjela u svoju staru Vectru. Kako li je lijepo biti mlad - kad si mlad, čak i odgovornost umiješ zamijeniti za slobodu! Sjetim se njenih riječi kad god sjednem sama u auto, pogotovo ako u autu nađem CD star petnaest godina ili na radiju začujem dobro poznatu stvar - nema slobode kao one koju osjećaš kad voziš poznatim cestama i urlaš uz glazbu koju si slušao kao mladac! Nema takve slobode i neustrašivosti, naročito je nema kad postaneš mama, kad poznatu mjuzu zamjeni Baby shark ili Baš baš, a bezbrižnost se, i bez čarobnog štapića, pretvori u strah za djecu koju voziš iza sebe. Prije sam se uvijek radovala kraju kolovoza, kad dućanima zavlada školski pribor, a školarci revno popisuju koliko im bilježnica s linijama treba za novu školsku godinu. Uvijek sam s osmijehom radila te popi...

Znala sam otpočetka da je Malin Persson Giolito, koja je napisala nagrađivani Živi pijesak, pravnica. Pravnici vam, naime, posebno simpatiziraju tu famoznu presumpciju nevinosti - Svatko je nevin dok mu se ne dokaže krivnja. Vole ju analizirati, o njoj promišljati, ali nikada ju ne dovode u pitanje jer bi tada sve što čine izgubilo smisao i više se ne bi mogli uvjeravati da pravo koje su izabrali za poziv ima išta zajedničko s pravdom u koju su svim srcem vjerovali kao brucoši pravnog fakulteta. Vjerujte mi, znam o čemu govorim, jer sam i ja pravnik. Možda mi se zato toliko i svidio ovaj roman kojeg bi bilo krajnje nepravedno gurnuti u ladicu psihološkog trilera ili krimića jer je on više od toga - on je bolna kronika jednog društva.  Roman je pisan iz perspektive Maje Norberg, jedine učenice švedske elitne srednje škole koja je preživjela masovni pokolj u školi, i iz čijeg monologa čitatelj pokušava saznati što se uistinu dogodilo. Je li Maja nevina ili je hladnokrvi ubojica?...