Šljokičasta žena

Ne mogu reći da poznajem svog sina. Još uvijek mi je on novina, a ne pomaže ni što ga ljubim u tajnosti, dok starija seka ne gleda. Kad sam saznala da nosim dječaka, malo je reći, uhvatila me panika. S obzirom da sam cura i da imam dvije sestre, nemam pojma o dječacima, pogotovo malima. Ne znam što s tom kožicom, prevlačiti ili ne prevlačiti, ne znam kako oblačiti dječake, smiju li bebe dječaci nositi tajice (imam brdo Frankinih, žao mi baciti), ne znam kakve vole crtiće niti kako ih odgajati da budu muževni i snažni, a da ne postanu i šovinisti i sirovine, ni kako ih naučiti da vole mamu, ali da je vole umjereno... Da, bit ću i svekrva! Žao mi je, ali mislim da ću biti grozna svekrva - mislit ću da sam silno kul i da me žena mog sina voli, a ustvari ću biti samo jedna u nizu dosadnih baba. Anyway, ne znam ništa o dječacima. I bit ću svekrva. Otkad sam spazila naslov, stavila sam je na listu želja, i pribavila čim se Juraj rodio - Boying up Mayim Bialik, znate, one ženske koja g...

Neki dan sam rekla mami, nije da mi je teško biti s dvoje male djece, ali je iscrpljujuće. Samo mame koje su u istoj situaciji će me razumjeti. Volim ih, i nikada ne preispitujem svoj život - bez sumnje volim gdje i s kim se sada nalazim, ali nisam sigurna imam li snage za to, snage da napravim nešto lijepo i pametno od te djece i da pritom ne napravim luđakinju od sebe.  Neprestano se hvatam za sitnice koje usrećuju mene - onaj komadić mene koji nije samo mama, koji je žena, koji je  lijena tinejdžerica bez obveza koja samo želi ostati u svojoj sobi, slušati glazbu koju voli i čitati knjige u kojima neki drugi likovi žive živote umjesto nje.  Čitanje me spašava. Dan obogaćen čitanjem, makar i sa samo nekoliko minuta čitanja, dobar je dan. Imam opasan plan pročitati sve ovo ove jeseni, ove zime, hm, ove godine.  Sunce! Svjež zrak! Napokon sam se odvažila biti mama koja bebu nosi u nosiljci, i jako sam sretna zbog toga, sada je puno jednostavnije ići u ...

Onih dana kad uspijem oba djeteta uspavati u isto vrijeme i pripremiti ručak osjećam se kao oni momci što trče po plaži u slow motionu u Chariots of fire, dobijem potrebu da otplešem Dora the Explorer ples "We did it!", da nazovem Beyonce i objasnim joj neke stvari "Who run the world? Moms!" Umjesto toga, samo mužu ili mami pošaljem poruku: "Uspjela sam!" Znam, stvarno je bedasto veseliti se tako nečemu, pogotovo jer tek tad najčešće imam posla preko glave (jer prašina i prljavi veš ne spavaju kad beba spava), ali to je moja mala pobjeda, nešto što mi vrati vjeru u... pa, u mene. Imam sve pod kontrolom. Mogu ja to. Pitam se, kako li ću se sjećati ovih dana kad djeca odrastu, hoću li pamtiti stres ili, kao Gabi, samo sretne dane? Ili, još važnije, kako će se tih dana sjećati moja djeca? Hoće li Franka mene jednog dana izbezumljena nazvati, u potrazi za utjehom, i reći: "Mama, on vrišti od grčeva cijeli dan, nisam stigla ni piškiti, a ona se cijela omo...

Sinoć, u 00:12, izgubila sam i posljednji komadić trudničkih moći (odmah sam namazala i vrat, zlu ne trebalo, složila bi se Nora Ephron, vjerujem). Znam to jer sam oprala kosu i, nakon što sam je osušila fenom, na sivom podu kupaonice beživotno je ostalo ležati 2468 vlasi moje kose. Iskreno, radije bih da me, umjesto kose, napustilo majčinsko ludilo uzrokovano hormonalnim promjenama, ali dobro. Baš kad pomislim da sam u najboljoj formi za majčinstvo, hormoni me razuvjere. U istoj minuti sam sposobna gledati svoje novorođeno i plakati od sreće jer je tako sladak, ali i biti tužna jer više neću biti trudna. Mogu plakati jer više neću biti trudna, i mogu u istom trenu plakati jer imam dvoje djece koja me izluđuju. Svakog dana, cijelo dopodne činim sve moguće da ih oboje uspavam u isto vrijeme pa da popijem kavu ili bar skuham ručak u tišini, a onda se ostatak dana, dok spavaju, grizem jer sam najsebičnija osoba na svijetu. I još, k tome, k vragu, najsebičnija osoba koja voli piti kavu. N...

Ovog ljeta nismo išli na more. Iskreno, laknulo mi je što nismo - uostalom, more je precijenjeno. Ako si jednom živio uz morsku obalu, dnevni ritam koji uključuje pakiranje pola stana za plažu i lijeni povratak s plaže čine ti se dosadnima i napornima. Nemojte me krivo razumjeti, volim ja neke stvari koje se mogu raditi na morskom žalu (nisam čudovište), npr. čitati ili piti kavu, ali dolazak djeteta i tu je uživanciju pretvorio u slatku uspomenu. Nismo išli na more, ali odlučila sam se s ljetom pozdraviti na propisani način - knjigom o ljudima koji ljetuju. Ovu sam knjigu kupila na jednoj od akcija zato jer je na njoj pisalo da je bila bestseler New York Timesa, ali nije mi palo na pamet da je to bila samo zato jer su glavni akteri s Manhattana. Nema veze, mogu se i ja poistovjetiti s Njujorčanima - imam dvoje male djece (jedno može izgovoriti riječ 'mama' milijun puta u minuti, a drugo je već na četvrtom antibiotiku u svojih sedam tjedana života), jednog muža i hemeroid...

Bila noć loša ili dobra (hm, koliko dobra uz bebu staru mjesec dana može biti), svakog jutra odlučim - danas će biti dobar dan. Obećam si da neću biti nervozna, da neću kukati zbog bolnih stopala, da ću sve stići, da nećemo živjeti u svinjcu, da će se ručak skuhati, a da Franka neće uopće gledati crtiće. A onda me ona izludi mamakanjem, onda popiški krevet, odbije ručak, ili odluči satima skakati po kauču tik do bratove glave, i ostatak dana pokušavam dokučiti što sam Bogu skrivila. Pročitala sam negdje da mame na porodiljnom dopustu često zamijene umor za depresiju, pa si to u glavi ponavljam poput mantre. Samo si umorna, nemoj nasjedati na njene provokacije. Jer, ponekad zaboravim - Franka ima samo tri godine. Tri godine. Ona je još beba, ona još želi mamu za sebe, iako ne nosi pelene i sama pojede doručak. Mora da je strašno ovo što joj se dogodilo - u kuću je došla beba koja nije sposobna niti govoriti, ni hodati, a mama i tata ipak stalno u nju gledaju, kao da je nešto čudes...

U zadnje vrijeme sve češće uhvatim se kako pomislim - ja volim svoju svekrvu. Znam, čudno je tako što i pomisliti, a kamoli ovako javno izreći, ali nek' se zna - ja volim svoju svekrvu! Znam, znam, reći ćete da su moje emocije rezultat porođenja sinčine i spoznaje da ću i sama vjerojatno jednog dana biti svekrva (al' bit ću kul, sve sam već smislil), ali čak i ako stvar djelomično jest u tome, to ne umanjuje moju novootkrivenu ljubav prema majci moga muža. Kad smo muž i ja bili u stanju najveće zaluđenosti (čitaj: balavurdija), nije me htjela niti upoznati. Naravno, to sam joj tada predbacivala, ali danas sam joj na tome zahvalna - tko zna kakve bih bedastoće pričala kao šesnaestogodišnjakinja. Mislim, ni sada ne pričam neke mudrolije. Kad smo bili zaljubljeni studenti, voljela sam je jer je ona voljela mene - ako se ljubavlju može nazvati ono posipanje soli sinu po glavi - šta-ne-učiš-ostavit-će-te-ako-ne-položiš-te-ispite. Sada mi je jasno da sam sama sebi na taj način h...