Šljokičasta žena

Pub kvizovi nikada nisu bili popularniji nego danas. Svakodnevno se ljudi hrane svim mogućim informacijama i uživaju u podvrgavanju ispitu znanja, vjerujući da je znanje moć, a, začudo, zabavljaju se čak i ako iz svega navedenog ne izađu kao pobjednici. No, što kad zaigramo igru života i izazovemo sami sebe, u nadi za boljom sutrašnjicom, i odlučimo uložiti u svoje znanje - čak i onda kad se čini da smo do sada već uložili dovoljno, a prilike u državi su ostavile dojam da nam se investicija nije isplatila? Hm, takav ispit ne čini se toliko zabavnim, zar ne? Hrabra ili neubrojiva pod utjecajem trudničkih hormona, odlučila sam se baciti na glavu pa sam posljednjih šest mjeseci učila ono što sam već učila u nekoliko navrata, za što sam ocjenjena i na fakultetu, pa i na pravosudnom ispitu u koji sam uložila godinu svog života, a izgubila nekoliko njih pod utjecajem stresa. Svaki dan sam se borila sa sobom, i izborila (iako polaganje ovog ispita smatram jednim od neuspješnijih pothvata u s...

Uvjeravam vas, nema luđih ljudi na ovom svijetu od mama. Mame svakodnevno padaju s nogu od posla i brige, na dan obrišu stotine noseva, presvuku tisuće pelena, opeglaju hrpetine odjeće, počiste tone igračaka s poda i svejedno vole te male osobe koje ih izluđuju, čijim pi-pi oduševljeno plješću, čije patike čiste od pijeska po ne znam koji put - ako ste se pitali kakva je to ljubav, e, pa, to je ona najjača - bezuvjetna. Takvu ljubav, očito, i ja gajim prema svojoj provorođenoj, a to mi postane jasno tek kad mi prođe par sati bez njezine nametljive sveprisutnosti. Rezultati pisanog dijela završnog ispita sve su nas iznenadili, i na moja leđa stavili teret zvan - prevelika očekivanja. Ne znam što bi od mene očekivao Charles Dickens, ali moja obitelj očekuje da se opet osamim i posvetim učenju dok Franka uživa u seoskom životu. Znam, trebala bih biti zahvalna što imam takvu logistiku, ali i ovo učenje započela sam sveopćim očajem i depresijom iz kojih sam se pokušala izvući odmarajući se...

Dok živimo skoncentrirani na jednu stvar, i to najčešće na onu jednu sitnicu koja nam nedostaje da bismo bili potpuno sretni, ili bar tako mislimo, puno stvari oko sebe ne doživljavamo - uzimamo ih zdravo za gotovo. Tako sam i ja, učeći za ispit, propustila život i smetnula s uma da sam se u mjesec dana poprilično zaokružila (ne, ne nosim izvanzemaljca koji nekontrolirano raste - pitala sam ginekologinju - samo se ja nekontrolirano debljam) i da se više ne osjećam ugodno u svojoj odjeći. Kažu da je trudnoća jedino razdoblje kad je žena sretna što je debela - mrzim one koji to kažu, očito nikad nisu bili trudni. Ne brinu mene brojke, niti me muči hoću li se ikada vratiti na staru kilažu, ali ova tromost me umara, ne mogu više sustići svoje skoro-trogodišnje-dijete, a podizanje te petnaestkilašice mi predstavlja užasno težak zadatak (znam, ne bih ju trebala podizati, ali i ta nesposobnost i nesamostalnost me izluđuju još više). Druga trudnoća je za mene ogroman izazov, od samog početka ...

Početkom ožujka, započeo je moj godišnji odmor - čitaj: finish za najomraženiji ispit u povijesti mene i u povijesti pravosuđa (službeno mu je naziv Završni ispit u Školi za pravosudne dužnosnike). Svoje jedino rođeno dijete predala sam baki u ruke, muž je pobjegao za njom, tek povremeno me posjećujući, i svakog jutra uvjeravala sam se da mi taj ispit treeeeeeba u životu i da je, s obzirom na moje blaženo stanje, sada pravo vrijeme za njega. Istina jest - možda mi taj ispit nikad neće trebati, možda ću za par godina biti cvjećar ili slastičar, i prestara sam da bih išta u svom životu morala, ali zbog ovog odvojenog života dugujem svojoj obitelji barem pokušaj kao ulog u budućnost, pa dalje što bude. Potencijalno razočaranje obitelji i usamljenost pred sam ispit skoro su me slomili, ali izdržala sam, ne baš junački, ali jesam. Sad treba čuvati živce i čekati rezultate. Ožujak mi je proletio u učenju i spremanju stana - što zbog nervoze od ispita, što od potrebe za gniježđenjem ...

Do sada nisam puno razmišljala o starosti. Jednostavno je bila neizbježna i ne mogu reći da me ikada plašila, štoviše, ponekad sam joj se i veselila, ali otkad sam navršila 31. godinu i otkad sam si napokon priznala da ću biti žena - ne s jednim djetetom, nego - s dvoje djece, čini mi se kao da sam u jednom danu naglo ostarila. Naime, u osnovnoj školi moje prijateljice i ja viđale smo jednu djevojku koja je bila starija od nas tek nekoliko godina, a koja se oblačila kao starija gospođa - zločesto smo je zvali "Žena s dvoje djece" - toliko se starmalom činila u našim mlađahnim očima. Osim žene s dvoje djece, u staračkoj panici sjetila sam se knjige Nore Ephron, scenaristice koju iznimno volim i koja mi se oduvijek činila bliskom, iako je riječ o gospođi koja je umrla u 71. godini prije šest godina. Da, njoj sam slična, a ne Blake Lively koja je, npr., rođena iste godine kao i ja. "Katkad idem na ručak s curama - došla sam do ove točke u rečenici i zaustavila se. Valjd...

Drago mi je da pada kiša cijeli dan jer teško mi pada sunce, ovo koje označava kraj kratke, ali svejedno dosadne, zime. Čim zagrije, žudim za šetnjama zelenim livadama, poljupcima ispod nadstrešnica, čini mi se kao da mogu namirisati proljeće, kao da mogu smetnuti s uma užasnu peludnu alergiju koja me dočeka svake godine, sanjam o piti od limuna, o kavi na balkonu, o slobodi, o knjigama koje ne sadrže niti jedan pravni pojam. Teško mi pada ova izolacija, odvojeni život od Franke i muža koji su mi dali svo vrijeme svijeta za pripremu ovog ispita za kojeg sam dala možda tek polovicu sebe, i teško mi pada što nemam vremena za čitanje i za book club koji ovog mjeseca - mog mjeseca - čita baš Male žene Louise May Alcott. Pročitala sam je u srednjoj školi, i to iz glupog razloga. U to vrijeme bila sam velika obožavateljica, baš kao i svi moji prijatelji, Dawson's creeka. Imala sam i prijatelja kojeg smo svi zvali Dawson, prijateljicu Jen, a ja sam bila Joey. Svi smo voljeli analizirat...

Danas sam zaprljala ogledalo. Dobrano sam ga zaprljala, i to istiskivanjem enormne čvimbe (bubuljica, prišt, čirić, prištić, mjehurić, kako volite) koja se, ni manje, ni više, ugnijezdila usred mog madeža koji se, pak, nalazi nasred mog lica - na mojoj usni. Da, trudnoća je čarobna. Osjećam se sjajno, poput jednoroga. Tko se ne bi osjećao sjajno pored hemeroida i gljivične infekcije? Čista čarolija. Osim angažmana kozmetičarke, početak drugog tromjesečja nije mi donio ništa novoga, samo mi je sve više žao mog nerođenog djeteta, jer zapravo mu nikakvu posebnu pažnju ne poklanjam. U prvoj trudnoći pročitala sam stotinjak knjiga o trudnoći i o bebama. Sada? Ne čitam ništa (osim ovog trudničkog časopisa kojeg mi je kolegica donijela) - jer znam da sam džabe čitala. Ništa me nije moglo pripremiti na ono što se događa poslije poroda. Grčevi, nasisavanje i nunanje do besvijesti, muke po spavanju - nijednog od navedenog se ne bojim, sve sam to preživjela, i uvjerena sam da mogu ponovno preživ...