Preskoči na glavni sadržaj

Ženski dan

Uvjeravam vas, nema luđih ljudi na ovom svijetu od mama. Mame svakodnevno padaju s nogu od posla i brige, na dan obrišu stotine noseva, presvuku tisuće pelena, opeglaju hrpetine odjeće, počiste tone igračaka s poda i svejedno vole te male osobe koje ih izluđuju, čijim pi-pi oduševljeno plješću, čije patike čiste od pijeska po ne znam koji put - ako ste se pitali kakva je to ljubav, e, pa, to je ona najjača - bezuvjetna.

Takvu ljubav, očito, i ja gajim prema svojoj provorođenoj, a to mi postane jasno tek kad mi prođe par sati bez njezine nametljive sveprisutnosti. Rezultati pisanog dijela završnog ispita sve su nas iznenadili, i na moja leđa stavili teret zvan - prevelika očekivanja. Ne znam što bi od mene očekivao Charles Dickens, ali moja obitelj očekuje da se opet osamim i posvetim učenju dok Franka uživa u seoskom životu. Znam, trebala bih biti zahvalna što imam takvu logistiku, ali i ovo učenje započela sam sveopćim očajem i depresijom iz kojih sam se pokušala izvući odmarajući se na način na koji nemam često (čitaj: nikad) priliku. Zamračila sam stan i napravila filmski maraton ženskih filmova, znate, onih koje vaš muž nikad neće gledati s vama jer imaju ocjenu 5,3 na Imdb-u, onih koji nemaju niti hrvatske titlove, onih u kojima glavnu riječ vode žene kojima je život kaotičniji od vašeg. Nisu to neki vrhunski filmovi, uz neke sam i zaspala, ili u pola filma otišla prebrisati podove s Rovusom, ali od svake situacije, knjige ili filma u životu nastojim izvući neku pouku, pa evo nekih koje sam spoznala u ovom filmskom maratonu.

Kako poboljšati svoj seksualni život
U filmu Permission (2017) pratimo život dvoje mladih ljudi koji su u vezi otkad znaju za sebe, koji niti ne poznaju sebe jedno bez drugog, i koji, iz nekog čudnog razloga, sitna nezadovoljstva u životu žele riješiti uključivanjem drugih osoba u svoju vezu. Uvijek se čudim ljudima koji imaju energije za dvostruke i komplicirane živote, a nemaju živaca posvađati se s partnerom ili mu reći: "Hej, diraj me tu!" - da, tako je jednostavno! Iako svi znamo kako će priča završiti, film se ipak mora pogledati do kraja, bar iz jednog razloga - da bismo shvatili da ne bismo trebali uzimati zdravo za gotovo onog uz koga se osjećamo potpuno.


Kako prihvatiti izazov u svom životu
Film Home again (2017) ima jednu od najčudnijih radnji viđenih u romantičnim komedijama - žena s dvoje djece koja se, uslijed razvoda, seli u L.A,. u gostinjsku kuću prima na stanovanje trojicu mladih filmaša koji nastoje snimiti svoj film i probiti se u Hollywoodu. Film nije preuzbudljiv, ali volim Reese Witherspoon i Pico Alexander je sladak, pa zašto ne - zašto ne bismo ponekad pristali na stvari koje nam nisu najpraktičnije i tako začinili svoj život?


Kako prema svima drugima biti iskren, a sebe uvjeriti da si super čak i kad nisi
The incredible Jessica James (2017) pisac je kazališnih komada koji se oporavlja od gadnog prekida, stalka bivšeg dečka i izlazi s razvedenim muškarcem dok čeka uspjeh u kazalištu. Film je iznimno duhovit, a lik Jessice James, djevojke koja izlaže odbijenice na zid poput kakvih diploma, pamtit ćete neko vrijeme.

Primjedbe

  1. filmovi koje vaš muž nikad neće gledati s vama jer imaju ocjenu 5,3 na Imdb-u, onih koji nemaju niti hrvatske titlove.. Hahaha koji dobar opis, samo takve i gledam :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Žene izgleda stvarno jesu s Venere, a muškarci s Marsa :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e