Preskoči na glavni sadržaj

Kako preživjeti ožujak

Početkom ožujka, započeo je moj godišnji odmor - čitaj: finish za najomraženiji ispit u povijesti mene i u povijesti pravosuđa (službeno mu je naziv Završni ispit u Školi za pravosudne dužnosnike). Svoje jedino rođeno dijete predala sam baki u ruke, muž je pobjegao za njom, tek povremeno me posjećujući, i svakog jutra uvjeravala sam se da mi taj ispit treeeeeeba u životu i da je, s obzirom na moje blaženo stanje, sada pravo vrijeme za njega. Istina jest - možda mi taj ispit nikad neće trebati, možda ću za par godina biti cvjećar ili slastičar, i prestara sam da bih išta u svom životu morala, ali zbog ovog odvojenog života dugujem svojoj obitelji barem pokušaj kao ulog u budućnost, pa dalje što bude. Potencijalno razočaranje obitelji i usamljenost pred sam ispit skoro su me slomili, ali izdržala sam, ne baš junački, ali jesam. Sad treba čuvati živce i čekati rezultate.


Ožujak mi je proletio u učenju i spremanju stana - što zbog nervoze od ispita, što od potrebe za gniježđenjem uzrokovane ovim trbuhom punim leptirića. Lijepu književnost čitala sam premalo, čisto da mi pravni termini ne zavladaju vokabularom, a čokoladna mousse torta prvo je što sam peckarila od slastica ovaj mjesec, iako mi je s Book depositoryja stigla kuharica Mary Berry. Ako to ne pokazuje samodisciplinu, ništa je ne pokazuje. Hm, sad sam se sjetila da sam si za rođendan ipak ispekla Sachericu po receptu Mary Berry - hm, možda mi je samodisciplina ipak stran pojam.


Obožavam kupovati poklone, ali natenane i za drage osobe, one koje poznajem, one koje doista imam šansu obradovati, inače je kupovina poklona najteži zadatak na svijetu. Neki od najdražih mi ljudi imaju rođendan početkom proljeća pa sam si dala oduška - rođendani su mi bili sav društveni život, budući da sam deaktivirala čak i društvene mreže na kojima provodim previše vremena. I Franka je uživala u rođendanima - napokon je shvatila ljepotu torte i puhanja svijećica, koje je za mene oduvijek imalo oznaku novog početka, ostvarivanja želja i slatkih iznenađenja - pa smo zaista uživali u tim rijetkim zajedničkim trenucima.


Unatoč malim trudničkim tegobama, stalno sam zaboravljala da nisam sama - uz mene je moje drugo dijete, ono koje je prisiljeno bubati o dvostranoobvezujućim ugovorima i pravnim lijekovima u parničnom postupku, iako još pliva u mojoj utrobi. Možda će mu to poručiti da se kloni prava i da se, kao svaki normalni Hrvat, posveti nekoj profitabilnoj karijeri, onoj nogometaša (jer, čim čuji da nosite dječaka, ljudi mu požele da bude nogometaš). Ipak, grižnja savjesti me ipak ponukala da se uhvatim posla i počnem sa slaganjem scrapbooka za našeg sinčića.

Za Uskrs sam se počela spremati još u veljači, dok su ostali normalni ljudi jeli krafne. Pripremila sam unaprijed sve poklone i dekoracije i namirnice, samo da bih se što više mogla posvetiti svojoj maloj obitelji. 

Nadam se da ste i vi Uskrs proveli uz najdraže i da će vam svjetlo Uskrsloga svijetliti i u narednim danima! Sretan i blagoslovljen Uskrs!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...