Preskoči na glavni sadržaj

Velike muke jedne nevelike žene

Drago mi je da pada kiša cijeli dan jer teško mi pada sunce, ovo koje označava kraj kratke, ali svejedno dosadne, zime. Čim zagrije, žudim za šetnjama zelenim livadama, poljupcima ispod nadstrešnica, čini mi se kao da mogu namirisati proljeće, kao da mogu smetnuti s uma užasnu peludnu alergiju koja me dočeka svake godine, sanjam o piti od limuna, o kavi na balkonu, o slobodi, o knjigama koje ne sadrže niti jedan pravni pojam. Teško mi pada ova izolacija, odvojeni život od Franke i muža koji su mi dali svo vrijeme svijeta za pripremu ovog ispita za kojeg sam dala možda tek polovicu sebe, i teško mi pada što nemam vremena za čitanje i za book club koji ovog mjeseca - mog mjeseca - čita baš Male žene Louise May Alcott.

Pročitala sam je u srednjoj školi, i to iz glupog razloga. U to vrijeme bila sam velika obožavateljica, baš kao i svi moji prijatelji, Dawson's creeka. Imala sam i prijatelja kojeg smo svi zvali Dawson, prijateljicu Jen, a ja sam bila Joey. Svi smo voljeli analizirati svijet oko sebe i furali smo se na melodramatičnog Dawsona - naš Dawson je svaki mjesec imao drugu curu (ah, teško je biti dečko), a ja sam svima govorila da su mi Male žene omiljena knjiga (i bile su, nakratko, dok nisam pročitala stotinu drugih knjiga), baš kao što su to bile i Joey.


Otkada je objavljen 1868. godine, ovaj roman nadahnjujuće je djelovao na djevojčice i žene Amerike. Po prvi puta u književnosti na taj način je istaknuta ženska individualnost i ovaj američki klasik bio je hrana za svaku wannabe buntovnicu - a svaka mala žena (I'm not a girl, not yet a woman), koja je pročitala knjigu o četiri sestre March u Novoj Engleskoj za vrijeme američkog Građanskog rata, htjela je biti prkosna Jo, čak i pod cijenu muškobanjaste pojave. Ona nije sanjala o udaji, htjela je zarađivati svojim radom - pisanjem, i bila je uvik kontra, takva sorta. Autorica ju je iskrojila po samoj sebi, pa ne čudi što je ona donekle glavni lik te slatke knjige. Niti jedna djevojčica nije htjela biti Meg - meh, obična domaćica/sponzoruša - kao ni Amy - sebična materijalistica - a pogotovo nitko nije htio biti kao Beth - ta nježna Beth koja - naposljetku umre od šarlaha (a kao da niste znali!).


Nisam sigurna zašto sam inspiraciju pronašla u Jo - ta ja sam se uvijek htjela udati, i već sa četranaest godina svoje sam srce poklonila svom mužu, zašto me bilo sram priznati da ponekad nalikujem i Meg? Srećom, danas ne moramo birati - žena može sve. Štoviše, htjela, ne htjela, žena mora sve - ona mora biti Meg, Amy, mora biti Beth, ali mora imati i malo inata drske Jo. Ona može biti dobra supruga, ona može pronaći utjehu u svom suprugu, veselje u svojoj djeci, može joj njihova sreća biti na prvom mjestu, ali ona može i zadržati sebe - može se školovati, može se usavršavati, može raditi ono što voli i biti plaćena za to, a uvijek ima i mogućnost pobuniti se protiv nametnutih normi, može se izboriti za svoja prava, može biti cijenjena zbog svog znanja, svoje snage, ali i ljepote. Louisa May Alcott sigurno bi bila oduševljena tom spoznajom! Ipak, više nego ikada, iscrpljujuće je biti žena, ne mislite li tako?

Ovaj tjedan napunila sam trideset i jednu godinu, i sve više shvaćam da je neopjevana junakinja Malih žena njihova majka - gospođa March. Dok joj muž ratuje, ona se brine o četiri svojeglave male žene (namjerno ne govorim djevojčice ili djevojke, get it?), nastoji im usaditi vrijednosti, posvećena je dobrotvornom radu, ona je majka, i prijateljica, ma ona je utjelovljenje svih njihovih karaktera - romantična, jezičava, kreativna, nesebična. Uvijek sabrana, uvijek hrabra - žena i pol'. Čini se lako kopirati je, zar ne, ali ovih dana, postići ravnotežu između onog što sam bila, ovog što upravo jesam i žene kakva želim postati čini mi se kao znanstvena fantastika. Pitam se, što bi mi savjetovala gospođa March, kako ostati ženstvena, kako postati neustrašiva, kako biti uzor svojim kćerima, kako ne strepiti da u životu neće biti biti dovoljno snažne, dovoljno hrabre? Nekada sam mislila da je najteži zadatak jedne žene odgojiti snažne kćeri, ali sada znam da postoji nešto još teže - kako biti uzor malom dječaku kojeg nosim ispod srca? Imate li koju knjigu za preporučiti na tu temu?


Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Samoborski augtober (2)

Postaje mi sve jasnije da nisam sposobna pripremiti svoju djecu za ovaj svijet - teorija da sebe valja staviti na prvo mjesto ne ide mi u glavu, kad su u igri tiha pristojnost (koja uvijek vodi k prijeziru) i glasna ljubaznost (koja može - a i ne mora - izazvati sukob), uvijek ću izabrati potonju, reći ću im da vole ne razmišljajući o tome hoće li im ljubav biti uzvraćena, ne znam kakve obrve su u modi, nokte imam domesticus, uz prilog zanoktica, i ne propagiram nošenje najlonki/čarapa na sandale/natikače. Ono čemu ih mogu poučiti su knjige - da u njima pronalaze čaroliju i nove perspektive, da im obogate vokabular, da stvore od njih empatične i humane ljude - zato moja djeca prepoznaju imena Dragutina Tadijanovića i Mladena Kušeca u samoborskoj Aleji pjesnika, zato ih rastužuje most za Terabithiju, zato se pitaju je li bolje imati mozak ili srce i što o tome misli Čarobnjak iz Oza, zato se vesele božićnom vremenu, jer u njemu čitamo Kronike iz Narnije, zato su stvaritražitelji kao Pip...

Samoborski augtober (1)

Još otkad sam pogledala film " Train Dreams ", film u kojem ljepota i priroda igraju glavne uloge, želim pročitati nešto iz opusa Denisa Johnsona, po čijoj je noveli film u režiji Clinta Bentleyja i snimljen. Novela je originalno objavljena u The Paris Review 2002., a 2012. je bila finalist za Pulitzera (nažalost, te godine nije se dodijelio Pulitzer za fikciju, prvi put od 1977.) Jedina njegova knjiga koju sam na hrvatskom jeziku uspjela pronaći u knjižnici bila je knjiga "Isusov sin", koju sam ponijela na svoj mini odmor, i koju sam trebala čitati osunčana, kraj bazena. Sudba je htjela drugačije pa se naše ljetno izležavanje u Samoboru prometnulo u još jedan jesenski obilazak ovog šarmantnog gradića. Tomislavov trg 5 - gradska vijećnica (nekoć ured gradonačelnice u "Dolini sunca") Tomislavov trg 11 - ljekarna Mirka Kleščića K zlatnom anđelu Najstarija zgrada u Samoboru, zgrada pučke škole - iz 1601. Najstarija zgrada na središnjem trgu, s prelijepim gan...

Say hello to my little friend

Iznenada, možda zbog atmosfere " Maslačkova vina ", mitova o kojima sam pretjerano čitala ili zvuka steel gitare kojem se prepuštam ovog ljeta, shvatila sam - vrijeme je, vrijeme je za Donnu Tartt. Posljednji put kad sam čitala knjigu Donne Tartt , u potpunosti sam izgubila kompas, dani su mi se pretvorili u bakanalije kakvima pribjegava grozničavi obožavatelj književnosti - za doručak sam čitala "Tajnu povijest", za večeru slušala audioknjigu (postala sam ovisna o Donninom glasu), a između toga sam zamišljala vlastitu verziju filmske "Tajne povijesti". Zato, valjalo je ohanuti, očistiti knjiško nepce, pripremiti se za novu dozu Donne Tartt, za "Malog prijatelja". "Mali prijatelj" započinje poviješću obitelji Cleve, iako prezime protagonistice nije Cleve, nego Dufresnes. No, njezina majka Charlotte potječe iz osebujne južnjačke obitelji Cleve koja bi prepričavanjem događaja, suklađivanjem višeglasja i melodija, došla do jedine pjesme -...

Samoborski augtober (3)

Kad god - bez pretjerivanja - kad god se pojavim u retfalačkom ogranku gradske knjižnice, nađe se netko tko posuđuje roman Jo Nesbøa (prema njegovoj web stranici, "Jo" zvuči kao engleska riječ "you," a "ø" in Nesbø zvuči kao samoglasnik u riječi " bomb " kad ju izgovara Inspector Clouseau, pa vi vidite). Obično su to gospođe u najboljim godinama, a i ja sam gospođa koja hrli ususret tim najboljim godinama pa sam odlučila preuzeti štafetu i po prvi put pročitati štogod od ovog popularnog norveškog pisca. Odlučila sam se za roman "Spasitelj", šesti po redu u serijalu o detektivu Harryju Holeu, u kojem on rješava slučaj ubojice iz Hrvatske. Ako nemate pojma o Jo Nesbøu, kao ja, valja znati da je riječ o nekoć burzovnom mešetru i novinaru koji je sada pisac za djecu i odrasle, ali i član rock banda Di Derre, koji voli outdoorsy aktivnosti (strastveni je penjač i već je osvojio i neke hrvatske stijene), kao svaki pravi Skandinavac. Njegova ...

Jenput u Karlovcu

Baš kao Jack Dawson u Renaultu iz 1912., moj muž sjedne za volan naše obiteljske pile i pita: "Kamo, gospođo?", a ja, nimalo zainteresirana za zvijezde, obično izreknem ime nekog sasvim običnog gradića koji nam je nadohvat ruke, a kojeg nikad ranije nismo posjetili, ili kojeg nismo pokazali svojoj djeci. Ovaj put bio je to - Karlovac, grad kojeg sam vezala uz gužvu na autocesti i uz oronuli autobusni kolodvor koji mi je bio jedna od postaja na putu do Šibenika tijekom tri godine mog života. Putovali smo od Samobora preko Jastrebarskog, a prva točka posjeta bila nam je Aquatika. Put preko Jaske Aquatika Som - maskota akvarija Aquatika je prvi i jedini slatkovodni akvarij u Hrvatskoj, za koji je sasvim logično da se nalazi u Karlovcu, gradu na četiri rijeke (Na Mrežnici se Kupa Korana Dobra!), i to uz samu Koranu. Interaktivni prikaz flore i faune svih naših rijeka te zanimljiva suvenirnica puna proizvoda lokalnih proizvođača zabavili su nas, a zabrinulo nas je upozorenje znan...