Preskoči na glavni sadržaj

Velike muke jedne nevelike žene

Drago mi je da pada kiša cijeli dan jer teško mi pada sunce, ovo koje označava kraj kratke, ali svejedno dosadne, zime. Čim zagrije, žudim za šetnjama zelenim livadama, poljupcima ispod nadstrešnica, čini mi se kao da mogu namirisati proljeće, kao da mogu smetnuti s uma užasnu peludnu alergiju koja me dočeka svake godine, sanjam o piti od limuna, o kavi na balkonu, o slobodi, o knjigama koje ne sadrže niti jedan pravni pojam. Teško mi pada ova izolacija, odvojeni život od Franke i muža koji su mi dali svo vrijeme svijeta za pripremu ovog ispita za kojeg sam dala možda tek polovicu sebe, i teško mi pada što nemam vremena za čitanje i za book club koji ovog mjeseca - mog mjeseca - čita baš Male žene Louise May Alcott.

Pročitala sam je u srednjoj školi, i to iz glupog razloga. U to vrijeme bila sam velika obožavateljica, baš kao i svi moji prijatelji, Dawson's creeka. Imala sam i prijatelja kojeg smo svi zvali Dawson, prijateljicu Jen, a ja sam bila Joey. Svi smo voljeli analizirati svijet oko sebe i furali smo se na melodramatičnog Dawsona - naš Dawson je svaki mjesec imao drugu curu (ah, teško je biti dečko), a ja sam svima govorila da su mi Male žene omiljena knjiga (i bile su, nakratko, dok nisam pročitala stotinu drugih knjiga), baš kao što su to bile i Joey.


Otkada je objavljen 1868. godine, ovaj roman nadahnjujuće je djelovao na djevojčice i žene Amerike. Po prvi puta u književnosti na taj način je istaknuta ženska individualnost i ovaj američki klasik bio je hrana za svaku wannabe buntovnicu - a svaka mala žena (I'm not a girl, not yet a woman), koja je pročitala knjigu o četiri sestre March u Novoj Engleskoj za vrijeme američkog Građanskog rata, htjela je biti prkosna Jo, čak i pod cijenu muškobanjaste pojave. Ona nije sanjala o udaji, htjela je zarađivati svojim radom - pisanjem, i bila je uvik kontra, takva sorta. Autorica ju je iskrojila po samoj sebi, pa ne čudi što je ona donekle glavni lik te slatke knjige. Niti jedna djevojčica nije htjela biti Meg - meh, obična domaćica/sponzoruša - kao ni Amy - sebična materijalistica - a pogotovo nitko nije htio biti kao Beth - ta nježna Beth koja - naposljetku umre od šarlaha (a kao da niste znali!).


Nisam sigurna zašto sam inspiraciju pronašla u Jo - ta ja sam se uvijek htjela udati, i već sa četranaest godina svoje sam srce poklonila svom mužu, zašto me bilo sram priznati da ponekad nalikujem i Meg? Srećom, danas ne moramo birati - žena može sve. Štoviše, htjela, ne htjela, žena mora sve - ona mora biti Meg, Amy, mora biti Beth, ali mora imati i malo inata drske Jo. Ona može biti dobra supruga, ona može pronaći utjehu u svom suprugu, veselje u svojoj djeci, može joj njihova sreća biti na prvom mjestu, ali ona može i zadržati sebe - može se školovati, može se usavršavati, može raditi ono što voli i biti plaćena za to, a uvijek ima i mogućnost pobuniti se protiv nametnutih normi, može se izboriti za svoja prava, može biti cijenjena zbog svog znanja, svoje snage, ali i ljepote. Louisa May Alcott sigurno bi bila oduševljena tom spoznajom! Ipak, više nego ikada, iscrpljujuće je biti žena, ne mislite li tako?

Ovaj tjedan napunila sam trideset i jednu godinu, i sve više shvaćam da je neopjevana junakinja Malih žena njihova majka - gospođa March. Dok joj muž ratuje, ona se brine o četiri svojeglave male žene (namjerno ne govorim djevojčice ili djevojke, get it?), nastoji im usaditi vrijednosti, posvećena je dobrotvornom radu, ona je majka, i prijateljica, ma ona je utjelovljenje svih njihovih karaktera - romantična, jezičava, kreativna, nesebična. Uvijek sabrana, uvijek hrabra - žena i pol'. Čini se lako kopirati je, zar ne, ali ovih dana, postići ravnotežu između onog što sam bila, ovog što upravo jesam i žene kakva želim postati čini mi se kao znanstvena fantastika. Pitam se, što bi mi savjetovala gospođa March, kako ostati ženstvena, kako postati neustrašiva, kako biti uzor svojim kćerima, kako ne strepiti da u životu neće biti biti dovoljno snažne, dovoljno hrabre? Nekada sam mislila da je najteži zadatak jedne žene odgojiti snažne kćeri, ali sada znam da postoji nešto još teže - kako biti uzor malom dječaku kojeg nosim ispod srca? Imate li koju knjigu za preporučiti na tu temu?


Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...