Preskoči na glavni sadržaj

Velike muke jedne nevelike žene

Drago mi je da pada kiša cijeli dan jer teško mi pada sunce, ovo koje označava kraj kratke, ali svejedno dosadne, zime. Čim zagrije, žudim za šetnjama zelenim livadama, poljupcima ispod nadstrešnica, čini mi se kao da mogu namirisati proljeće, kao da mogu smetnuti s uma užasnu peludnu alergiju koja me dočeka svake godine, sanjam o piti od limuna, o kavi na balkonu, o slobodi, o knjigama koje ne sadrže niti jedan pravni pojam. Teško mi pada ova izolacija, odvojeni život od Franke i muža koji su mi dali svo vrijeme svijeta za pripremu ovog ispita za kojeg sam dala možda tek polovicu sebe, i teško mi pada što nemam vremena za čitanje i za book club koji ovog mjeseca - mog mjeseca - čita baš Male žene Louise May Alcott.

Pročitala sam je u srednjoj školi, i to iz glupog razloga. U to vrijeme bila sam velika obožavateljica, baš kao i svi moji prijatelji, Dawson's creeka. Imala sam i prijatelja kojeg smo svi zvali Dawson, prijateljicu Jen, a ja sam bila Joey. Svi smo voljeli analizirati svijet oko sebe i furali smo se na melodramatičnog Dawsona - naš Dawson je svaki mjesec imao drugu curu (ah, teško je biti dečko), a ja sam svima govorila da su mi Male žene omiljena knjiga (i bile su, nakratko, dok nisam pročitala stotinu drugih knjiga), baš kao što su to bile i Joey.


Otkada je objavljen 1868. godine, ovaj roman nadahnjujuće je djelovao na djevojčice i žene Amerike. Po prvi puta u književnosti na taj način je istaknuta ženska individualnost i ovaj američki klasik bio je hrana za svaku wannabe buntovnicu - a svaka mala žena (I'm not a girl, not yet a woman), koja je pročitala knjigu o četiri sestre March u Novoj Engleskoj za vrijeme američkog Građanskog rata, htjela je biti prkosna Jo, čak i pod cijenu muškobanjaste pojave. Ona nije sanjala o udaji, htjela je zarađivati svojim radom - pisanjem, i bila je uvik kontra, takva sorta. Autorica ju je iskrojila po samoj sebi, pa ne čudi što je ona donekle glavni lik te slatke knjige. Niti jedna djevojčica nije htjela biti Meg - meh, obična domaćica/sponzoruša - kao ni Amy - sebična materijalistica - a pogotovo nitko nije htio biti kao Beth - ta nježna Beth koja - naposljetku umre od šarlaha (a kao da niste znali!).


Nisam sigurna zašto sam inspiraciju pronašla u Jo - ta ja sam se uvijek htjela udati, i već sa četranaest godina svoje sam srce poklonila svom mužu, zašto me bilo sram priznati da ponekad nalikujem i Meg? Srećom, danas ne moramo birati - žena može sve. Štoviše, htjela, ne htjela, žena mora sve - ona mora biti Meg, Amy, mora biti Beth, ali mora imati i malo inata drske Jo. Ona može biti dobra supruga, ona može pronaći utjehu u svom suprugu, veselje u svojoj djeci, može joj njihova sreća biti na prvom mjestu, ali ona može i zadržati sebe - može se školovati, može se usavršavati, može raditi ono što voli i biti plaćena za to, a uvijek ima i mogućnost pobuniti se protiv nametnutih normi, može se izboriti za svoja prava, može biti cijenjena zbog svog znanja, svoje snage, ali i ljepote. Louisa May Alcott sigurno bi bila oduševljena tom spoznajom! Ipak, više nego ikada, iscrpljujuće je biti žena, ne mislite li tako?

Ovaj tjedan napunila sam trideset i jednu godinu, i sve više shvaćam da je neopjevana junakinja Malih žena njihova majka - gospođa March. Dok joj muž ratuje, ona se brine o četiri svojeglave male žene (namjerno ne govorim djevojčice ili djevojke, get it?), nastoji im usaditi vrijednosti, posvećena je dobrotvornom radu, ona je majka, i prijateljica, ma ona je utjelovljenje svih njihovih karaktera - romantična, jezičava, kreativna, nesebična. Uvijek sabrana, uvijek hrabra - žena i pol'. Čini se lako kopirati je, zar ne, ali ovih dana, postići ravnotežu između onog što sam bila, ovog što upravo jesam i žene kakva želim postati čini mi se kao znanstvena fantastika. Pitam se, što bi mi savjetovala gospođa March, kako ostati ženstvena, kako postati neustrašiva, kako biti uzor svojim kćerima, kako ne strepiti da u životu neće biti biti dovoljno snažne, dovoljno hrabre? Nekada sam mislila da je najteži zadatak jedne žene odgojiti snažne kćeri, ali sada znam da postoji nešto još teže - kako biti uzor malom dječaku kojeg nosim ispod srca? Imate li koju knjigu za preporučiti na tu temu?


Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...