Šljokičasta žena

Danas sam zaprljala ogledalo. Dobrano sam ga zaprljala, i to istiskivanjem enormne čvimbe (bubuljica, prišt, čirić, prištić, mjehurić, kako volite) koja se, ni manje, ni više, ugnijezdila usred mog madeža koji se, pak, nalazi nasred mog lica - na mojoj usni. Da, trudnoća je čarobna. Osjećam se sjajno, poput jednoroga. Tko se ne bi osjećao sjajno pored hemeroida i gljivične infekcije? Čista čarolija. Osim angažmana kozmetičarke, početak drugog tromjesečja nije mi donio ništa novoga, samo mi je sve više žao mog nerođenog djeteta, jer zapravo mu nikakvu posebnu pažnju ne poklanjam. U prvoj trudnoći pročitala sam stotinjak knjiga o trudnoći i o bebama. Sada? Ne čitam ništa (osim ovog trudničkog časopisa kojeg mi je kolegica donijela) - jer znam da sam džabe čitala. Ništa me nije moglo pripremiti na ono što se događa poslije poroda. Grčevi, nasisavanje i nunanje do besvijesti, muke po spavanju - nijednog od navedenog se ne bojim, sve sam to preživjela, i uvjerena sam da mogu ponovno preživ...

Kad sam bila djevojčica, obožavala sam spomenare i leksikone, svake školske godine imala bih barem po jedan od svakog i sve ih još uvijek čuvam kao veliko blago. Ipak, otkad sam odrasla, nekako ne volim ta pitanja "najdraže ovo", " najdraže ono" - shvatila sam da odrasli ne moraju donositi takve odluke, odrasli mogu imati sve, mogu voljeti sve, i mogu mrziti sve! No, kako određena pitanja ipak predstavljaju određene tajne na koje ću sa sjetom gledati već sljedeće godine, i kako su me moje dvije pratiteljice i legice blogerice (hvala, žene!) nominirale za ovu pitalicu skitalicu koja kruži blogosferom zadnjih dana, evo mog doprinosa. Pravila igranja su sljedeća: 1. Podijelite logo Mystery nagrade u naslovu posta 2. Ne zaboravite podijeliti pravila 3. Budite ljubazni i zahvalite onome tko vas je nominirao. 4. Recite svojim čitateljima tri stvari o sebi 5. Odgovorite na postavljena pitanja 6. Slobodno iznenadite i nominirajte 10 do 20 drugih blogera i obavi...

Ne znam sanjaju li druge mame o danu provedenom s prijateljicama, na rock koncertu ili bi voljele neopterećeno peglati kartice satima, ali otkad sam mama, sanjam samo o danu za sebe. Nemam plan, nemam niti ideju što bih radila kad bih imala slobodan dan, ali čeznula sam za njim. I dobila sam ga, nekoliko njih - i to zahvaljujući nedostatku vremena za učenje za besmisleni ispit koji sam ranije spominjala. Franka mi je rekla pa-pa i ostavila me u suzama samu u stanu, sve kako bih mogla učiti na miru. Slobodan dan nije od mene učinio štrebericu, ali mi je dao priliku da zastanem, pogledam nebo, da ga zaista vidim, i iz neke usporene i tihe perspektive promotrim svoj život. Svakom normalnom čovjeku koji je prošao pakao zvan pravosudni ispit najgora je noćna mora da će tom ispitu morati ponovno pristupiti. Ove godine moja će se noćna mora ostvariti. Ne tako davno, mladi su sudski vježbenici odmah poslije pravosudnog ispita postajali suci prvostupanjskih sudova, a već u četrdesetima pop...

Kako stvari stoje, ove godine sve može ići samo na bolje. Zajedno s mojim godišnjim odmorom započeo je i nesretni niz događaja koji nikako da se okonča. Prometna nezgoda, natezanja s osiguranjem, pa viroza, ta nesretna viroza koja je pokosila cijelu našu širu i bližu familiju, a Franki uzrokovala gnojnu anginu. Šest dana povišene temperature, kmečanja, štrajka glađu, štrajka žeđu, mjerenja temperature svakih sat vremena, buđenja noću i paničnog pipanja čela, pa još deset dana antibiotika. Jesam li spomenula koliko dugo sam sanjala o tom godišnjem odmoru? Sanjala sam da ću se izležavati bar pola sata na dan, dok Franka skače uz Doru istraživačicu, sanjala sam da ću pročitati bar jednu knjigu prije nego li prionem učenju za jedan od besmislenijih ispita u mom životu (tamo, u grupi s ispitom iz kolegija Upravna znanost - what the hell was that? ) i pokleknem pred ostalim izazovima koji vrebaju u 2018. godini. Na kraju sam bila preiscrpljena, prebolesna i prezabrinuta da bih se nadala i...

Čestitam vam Badnjak, Adama i Evu! Jučer smo dan započeli buđenjem u čak 7:25 (to se dogodi svake prijestupne godine!), i činilo se kao da će to biti divan prosinački dan proveden u dovršavanju božićnih kolačića i umatanju poklona. Dok smo Franka i ja prale zube, muž je obukao jaknu i krenuo do pekarnice, one malo udaljenije, jer ona u našem naselju se zatvorila prije nekoliko tjedana. Kupio je naramak toplih kifli i kruh za doručak i mirno u svojoj Toyotici stajao na semaforskom crvenom svjetlu, tek nekoliko metara od stana, kad je čuo kočnice i na svojoj koži osjetio udar auta koji mu je iznenada došao s lijeve strane. Prvotni šok, policijski očevid, pregled glave i tegljenje Toyotice u nevoznom stanju u servis obilježili su njegov dan, a imao je sasvim drukčije planove. Bog je još jednom rekao: "Budi volja moja!" i nasmijao se. Koliko takvih dana ste imali? Kad ste planirali čitav obiteljski izlazak, a dijete vam se razboljelo? Kad ste planirali počistiti stan...

Sjećate li se mog Novogodišnjeg knjiškog izazova s početka ove godine? Ne sjećate? Nema veze, ne sjećam se ni ja. Potpuno sam ga zanemarila već negdje u ožujku jer sam jako nepovjerljiva s tuđim preporukama za čitanje, da vam budem iskrena (reče žena koja piše blog o knjiškim preporukama - znam, ironično). Ipak, jedna od knjiga s popisa, koju mi je preporučila sestra, pronašla me sama - u pravo vrijeme. Ovih dana ljudska površnost dolazi najviše do izražaja. Svi se žure, psuju u prometu, satima nervozni čekaju u redovima trgovina, uvjeravajući se da to čine za svoje najdraže - a trebali bi provoditi vrijeme s njima. Blještava svjetla, kuhano vino i pokloni samo su stvari kojima hranimo materijalizam u nama i kojima se udaljavamo od Božje prisutnosti. Stvarne pripreme za Božić nemaju veze s adventom kakav mi poznajemo. I moj predbožićni tjedan zasjenili su događaji koji me i nisu najbolje pripremili za Božić - liječnički pregledi, popravak zuba, posjet prijatelja iz Šibenika, domje...

Moram priznati da mi je u početku, kad sam shvatila da Franka nije kao druga djeca, bilo teško ići na druženja na kojima su bili njeni vršnjaci, pa čak i u naš kvartovski park gdje bi ju je uvijek netko ispitivao kako se zove ili koliko ima godina, a ja bih umjesto imena odmah izbrbljala: "Godinu i pol, ali još ništa ne priča", samo kako bih, ne Franku, nego sebe poštedila daljnjih neugodnosti. Neprestano sam ju uspoređivala s drugom djecom i u sebi procjenjivala njihov vokabular. Sve sam više primjećivala ono, za što sam ja mislila da su njena ograničenja, zaboravljajući na sve ono po čemu je posebna, sve ono što će tek postati zahvaljući svojim čvrstim karakternim crtama. Tog sam se tereta oslobodila tek nakon susreta s logopedima, psiholozima i rehabilitatorima koji su svi redom s njom bili oduševljeni. Ona ne koristi naš jezik da bi se sporazumijela, ali savršena je u dijeljenju emocija - stručnija od mene koja sam u tim stvarima još uvijek zaostala. Osim razgovora s lij...