Preskoči na glavni sadržaj

Žena s dvoje djece

Do sada nisam puno razmišljala o starosti. Jednostavno je bila neizbježna i ne mogu reći da me ikada plašila, štoviše, ponekad sam joj se i veselila, ali otkad sam navršila 31. godinu i otkad sam si napokon priznala da ću biti žena - ne s jednim djetetom, nego - s dvoje djece, čini mi se kao da sam u jednom danu naglo ostarila. Naime, u osnovnoj školi moje prijateljice i ja viđale smo jednu djevojku koja je bila starija od nas tek nekoliko godina, a koja se oblačila kao starija gospođa - zločesto smo je zvali "Žena s dvoje djece" - toliko se starmalom činila u našim mlađahnim očima. Osim žene s dvoje djece, u staračkoj panici sjetila sam se knjige Nore Ephron, scenaristice koju iznimno volim i koja mi se oduvijek činila bliskom, iako je riječ o gospođi koja je umrla u 71. godini prije šest godina. Da, njoj sam slična, a ne Blake Lively koja je, npr., rođena iste godine kao i ja.

"Katkad idem na ručak s curama - došla sam do ove točke u rečenici i zaustavila se. Valjda želim reći: s prijateljicama. Više nismo cure i nismo to već četrdeset godins. Bilo kako bilo, katkad izađemo na ručak, a ja pogledam oko stola i utvrdim da sve nosimo dolčevite. Nekad, umjesto toga, sve nosimo šalove, kao Kathrine Hepburn u Ljetnikovcu na Zlatnom jezeru. Kojiput nosimo kineske ovratnike i izgledamo kao bjelačka inačica Kluba sretnih žena. To je i pomalo smiješno i pomalo tužno, jer nismo neurotične zbog svoje dobi - ni jedna od nas, primjerice, ne laže o svojim godinama i ni jedna se ne odijeva nedolično za svoje godine. Za svoje godine sve izgledamo dobro. Ako izuzmemo vratove."


Nora Ephron oduvijek je žene smatrala zanimljivima i za njih je pisala romane i scenarije, a knjigom Vrat je prava tužibaba htjela je ženama poručiti da smo sličnije nego to mislimo, ili želimo priznati u svojoj individualnosti. Nora ima teoriju da žene mogu na svom tijelu raditi svakakve zahvate, ali da ih vrat uvijek cinka, po vratu se uvijek zna koliko je žena stara, jer vrat je poput godova drveta. Iako se misli da vrat počne pokazivati svoju lošu stranu u 43. godini, shvatila sam to poprilično ozbiljno pa sam, nakon kave s prijateljicom, koja je još cura, k tome, (ne, nismo nosile dolčevite) poharala pola drogerije i pokupovala svakakve kremice kojima će, budimo realni, prije isteći rok trajanja, nego ću ih zaista u cijelosti utrljati u sebe. Svake godine tako me uhvati manija pa si kupim jedan kozmetički proizvod koji nikada ranije nisam. Lani je to bio losion za lice - kupila sam ga, hm, pa taman nekako u ovo vrijeme, što bi značilo da ću ga polupunog (ili polupraznog) biti primorana baciti jer je na njemu nacrtana bočica s naznakom 12 mj.

S Norom sam se doista poistovjetila - ona mrzi torbice, pogotovo male u koje ništa ne stane, a koje koštaju kao svetog Petra kajgana, pa često kupuje torbetine koje nikada nisu ni bile u modi, pa nikad iz nje ne mogu ni izaći, Nora smatra boju za kosu najvećim otkrićem našeg doba zbog kojeg žene izgledaju bolje nego ikada, a poput mene, zaklela se da više nikada neće staviti pramenove jer su ludo skupi i jer zahtjevaju nepodnošljivo puno vremena provedenog kod frizera. Nora nije do 45. ni pomislila na manikuru i mislila je da nokte manikiraju samo lijene žene koje nemaju pametnijeg posla (ja to još mislim, zato mi nokti i izgledaju kao da sam kopala rovove zadnjih godinu dana), a u svojoj karijeri žene izbjeljivala je brkove i nikada nije zaboravila porođajnu bol, i bila je svjesna da su sve kozmetičke teglice beskorisne, ali svejedno nikada nije kremu za lice stavljala na stopala (kad smo kod toga, kupila sam i kremu za stopala). Nora na duhovit način govori o tome kako je feminizam stvorio roditeljstvo, ono koje je dobilo prizvuk predana rada, kakav imaju odlazak, rad, križarski pohod i briga, roditeljstvo koje vjeruje da može djecu oblikovati kao glinu, a jedan od savjeta, glede praznog gnijezda nakon odlaska djeca na fakultet, koji ću zapamtiti, svakako jest: "Ako ostavite dječju sobu onakvom kakva jest, mogli biste potaknuti dijete na povratak. To ne želite učiniti."


Ovaj put, po prvi put u životu, kupila sam noćnu kremu (jer lice zna da je noć, i krema zna da je noć), i to protiv bora (hej, ne može škoditi!) i još uvijek je zapakiranu čuvam za posebnu priliku, hm, baš suprotno Norinom savjetu. Upila sam sve njene opaske, a zaprepastilo me poglavlje "E da sam bar znala" u kojem Nora nabraja svojevrsne savjete za mlađu sebe, a koji bi joj u mladosti koristili. Zamislila sam se, ali nisam mogla smisliti niti jedan koji bi poručila mlađoj verziji sebe. Možda to znači da sam još uvijek mlada (i ohola). U redu, možda sam puno vremena utrošila na svađe i debate, ali uvijek sam se svađala za stvari koje su mi bile bitne - bez obzira što se sad čine glupima. Jedino što bih voljela da sam znala ranije jest - snažnija si i izdržljivija nego što misliš, i sve loše će proći.

Život je kratak, i ne bismo ga trebale provesti brinući se o starosti ili o ičemu drugome. Djeca narastu, mirovine se smanjuju, to je tako - treba znati uživati u onome između, a svako doba nosi svoje male radosti, pa tako i tridesete. Zato, odlučila sam, u tridesetima ne bih trebala biti toliko samokritična prema sebi, i dovesti se u situaciju da u starosti osjećam nostalgiju za dijelovima tijela koje sam uzimala zdravo za gotovo (iskreno, ovih dana cijelo tijelo me svrbi i živcira, iako se temeljito mažem bademovim uljem - ah, čari trudnoće!) i da me iz ormara promatra odjeća koju sam čuvala za posebne prilike - zato svečano obećajem da ću novu haljinu obući za odlazak do kvartovske pekare i da ću se bar jednom tjedno pošteno natrackati sa svim kremama koje imam, a kojima nije istekao rok trajanja - nedostaje mi jedino krema za vrat - postoji li takvo što?

Primjedbe

  1. Vidim da imamo puno sličnosti, ti, ja i autorica. Volim ovakve knjige tako da je posuđujem prvim odlaskom u knjižnicu.
    I mi smo imali naziv za "gospođu s dvoje djece" - baba. Jer kod nas je baka nona, a baba je žena bilo kojih godina koja se oblači i ponaša ko da je popila svu pamet svijeta. Imali smo takvu jednu u razredu u srednjoj. Frendica i ja smo joj po odjeći prognozirale (naravno međusobno) da će se udati i imati čopor djece do 30. a to je za nas svjetske bilo ravno propsti svijeta. Faks, karijera, brak nakon 30., a dijete tamo na granici kada smo još plodne, a nismo stare, znači negdje s 40. Hahaha Ženska nas je zeznula je jer je već s 20 imala dvoje i oblačila se u kostime i košulje s čipkastom kragnom. Ok, nema veze što se rastavila tri godine kasnije kada mi još nismo ni diplomirale.
    Krema za vrat? Pa zar lice i vrat ne idu u kompletu? Ja barem mažem oboje istom kremom - za lice.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ma naša žena s dvoje djece je skroz ok cura, samo se oduvijek voljela ozbiljno oblačiti, a zanimljivo je da ću ja sad biti žena s dvoje djece, a ona se još nije ni udala, ni dobila djecu - tako mi i treba kad sam zločesta!
      Ma za vrat ti ne pomaže niti jedna krema, zato je to retoričko pitanje :)

      Izbriši
  2. Hm, ja sam jedino slična Blake Lively u tome da nam se sviđa isti muškarac :)
    Ne mislim da lickanje i mackanje ima veze sa starosti već s osobnošću osobe. Oduvijek volim make-up i ne mogu zamisliti izlazak iz stana bez ruža na usnama, jednostavno me usrećuje. Isto tako, losione za tijelo nanosim baš kad moram (hint svima koji mi ih uporno kupuju za roćkas ;)).
    Ono što sam donedavno radila poput tebe bilo je čuvanje odjeće za posebne prilike. To mi je valjda nametnuto u djetinjstvu, kad nismo imale hrpu odjeće, barem ja nisam, te sam imala odjeću za svaki dan i za ''srediti se''. I onda sam prije koju godinu skužila da to radim još uvijek i odlučila prestati. Nije baš da ću novu haljinu obuću za do pekare, ali na posao hoću. Ili na kavu s frendicama. You only live once :D
    Zanimljivom se čini ova knjiga, još jedna za TO READ list.

    P.s. Što sad, da počnem mazati vrat ili ne? :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Maži odmah, iz ovih stopa! :)
      P.S. Meni tako uporno poklanjaju kupke za kupanje, one godine kad sam zivjela u stanu s tuš kabinom sam ih dobila desetak, bez pretjerivanja :D

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Alain de Botton & Marcel Proust

U knjizi " I ponovno, ljubav " lik Doris Lessing, Sara Durham, u razgovoru s prijateljem spominje Prousta. Otrovana ljubavlju, ona poseže za Stendhalom, a njezin prijatelj, nesretno zaljubljen, čita Prousta. "Još mi samo on može zadržati pažnju. Barem sada, kad se ovako osjećam. Neobično, nekoć sam smatrao da je previše zaokupljen sobom", kaže Stephen, dodajući da i Proust i Stendhal umiju spojiti romantičnu zaljubljenost i hladnu inteligenciju. Ah, kakav spoj... Pred očima mi se odmah stvori slika: rujno je jutro, prvi je sat hrvatskog jezika u četvrtom razredu matematičke gimnazije. Naša profesorica Mlinac postala je penzionerka, a njezine cipele treba nazuti profesorica Pepelko. Iskusna je to profa naše škole, ali mi smo već matori prefriganci - Pepa, nemoj nas gnjaviti ni Krležom ni gramatikom, samo daj petice. Pepa nam daje upute da spojimo stolove, a na vratima su kuharice školske kuhinje koje nose šalice iz kojih miri lipov čaj. Breze se njišu kraj prozora, l...

Alain de Botton & Lauren Groff

Postoji ta jedna pjesma Paule Abdul kojom sam opsjednuta otkad pamtim, " Opposites Attract ". Zapela mi je za oko kao djetetu jer je u videospotu uz Paulu glumio i animirani mačak zvan MC Skat Kat, kojemu su glas posudili reperi zvani Wild Pair, Bruce DeShazer i Marvin Gunn. Danas, pak - jer poslušam tu pjesmu i danas - duboko promišljam o njezinim stihovima. Što nas to privuče nekome tko nam je do jučer bio stran? Privlače li se doista suprotnosti? Jednom kad odlučiš voljeti jednog muškarca cijeli život (pustimo romantiku, to je odluka - i valja ju donijeti svakog dana iznova), moraš neprestano preispitivati ono na čemu ste izgradili temelje, i, što je najvažnije, ono što ste jedno drugo gradeći naučili. Zato uzimam u proučavanje knjige kao što je "Ogledi o ljubavi", koju je Alain de Botton, švicarsko-britanski filozof-psihoterapeut, napisao u 23. godini, i koja je momentalno postala bestseler. Ponukan nesretnim ljubavnim iskustvima, golobradi je Alain pokušao u nj...

Alain de Botton & Niall Williams

Gledam nedjeljom lica ljudi u klecalima konkatedrale. Mlađarija lijeno skriva zijevanje (subota je bila burna), penzioneri netremice zure u svećenika (oni su to već sve čuli sto puta), majke umiruju djecu ("Bože, uzmi moju rastresenost kao pokoru."), naša mlaka lica ne pristaju uz radost koju bi sveta misa trebala predstavljati u našim životima. Ipak, svi se jednom tjedno slijemo u tu impresivnu građevinu u kojoj se osjećamo malenima - zrnca smo prašine koja traže svoje mjesto pod suncem, koja traže Boga, mir, ljubav, recept za sretan život. Pavao Pavličić rekao je da sreća nije stanje i da postoje tek sretni trenuci (mislim često o toj rečenici, kad god me snađe neki sretan trenutak), ali mi, ljudi, ne odustajemo od traganja za onime što bi nas učinilo sretnijima. Neki u toj potrazi idu toliko daleko da pišu knjige o arhitekturi koja ljudima može donijeti sklad i ljepotu (čitaj: željela sam izliku za čitanje još jedne knjige Alaina de Bottona). Prvi posjet Iloku Ostaci osman...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (part 1)

Od 2001. godine, otkad sam prvi put vidjela Lorelai Gilmore kako u rodeo styleingu trči niz stepenice dok je njena kći Rory požuruje jer kasni prvog dana u novoj školi, moj život nije bio isti. U to doba nije bilo torrenata i sličnog oruđa za nabavku omiljenih filmova, serija i glazbe, pa sam, luđakinja kakva jesam, iz tjedna u tjedan, snimala svaku epizodu Gilmoreica na VHS. Od tog dana, u našoj kući jedino što je uvijek bilo na TV ekranu su neustrašive i brbljave Gilmoreice. Osim što su nas naučile sve o filmovima, glazbi i pop kulturi te povećale našu word per minute sposobnost, stvorile su neku čarobnu vezu između mene i mojih sestara koje su zbog moje opsesije bile prisiljene odrastati pitajući se hoće li Lorelai ikad završiti s Lukeom i otvoriti svoj pansion te hoće li Rory pristojnog Deana zamijeniti zločestim Jessom. Zadnja klapa u Stars Hallowu pala je 2007. godine, a još uvijek mi ne prođe dan da ne pogledam barem jednu epizodu, iako već svaki dijalog, a i monolog, z...