"Znam da ne voliš da ti ljudi poklanjaju knjige koje govore više o njima, nego o tebi, ali ipak ti poklanjam ovu knjigu. Nadam se da će ona biti utjeha kad se osjećaš bespomoćno i usamljeno. I usput reći o meni više no što bih ja ikad mogla..." napisala mi je sestra zadnjeg Božića i predala mi knjigu Oscara Wildea De profundis, pisca prema kojem osjeća posebnu dragost. Ne poznajem njegov opus, i do sada sam mu sudila uglavnom prema Sretnom kraljeviću, priči koju smo morali čitati kao lektiru (lektira je u meni uvijek stvarala kontra efekt), i prema glasinama koje su ga pratile, kako za života, tako i posthumno.
Ne znam kada je počela ljubav moje sestre i Oscara Wildea, ali ona je postojana godinama. Navela ga je čak i kao uzor na prijemnom ispitu na KBF. Očekivano, takvi odgovori glavešine na bogoslovnom fakultetu nisu impresionirali, pa ona nikada nije upisala teologiju. I dobro da nije - u mojoj glavi ona je oduvijek bila ženska inačica Williama Millera, njoj je bilo suđeno da traži, i pronađe, svoj Stillwater. Uvijek ju je zanimala samo glazba - tuđi životi, pa tako ni moj, nisu nikada bili predmet njenog zanimanja, stoga me iznenadila svojim poklonom za Božić - činilo mi se kao da mi je pružila komadić sebe na dlanu, pa sam knjigu mjesecima nosila u torbi po Osijeku, u potrazi za posebnim vremenom za nju. Jednom, kad sam je počela čitati, nisam više mogla stati. Sada? Sada ju nosim u srcu.
Ne znam kada je počela ljubav moje sestre i Oscara Wildea, ali ona je postojana godinama. Navela ga je čak i kao uzor na prijemnom ispitu na KBF. Očekivano, takvi odgovori glavešine na bogoslovnom fakultetu nisu impresionirali, pa ona nikada nije upisala teologiju. I dobro da nije - u mojoj glavi ona je oduvijek bila ženska inačica Williama Millera, njoj je bilo suđeno da traži, i pronađe, svoj Stillwater. Uvijek ju je zanimala samo glazba - tuđi životi, pa tako ni moj, nisu nikada bili predmet njenog zanimanja, stoga me iznenadila svojim poklonom za Božić - činilo mi se kao da mi je pružila komadić sebe na dlanu, pa sam knjigu mjesecima nosila u torbi po Osijeku, u potrazi za posebnim vremenom za nju. Jednom, kad sam je počela čitati, nisam više mogla stati. Sada? Sada ju nosim u srcu.
Oscar Wilde za života doživio je slavu o kakvoj književnici najčešće samo sanjaju. No, na njenom vrhuncu, osuđen je na dvije godine zatvora uslijed tužbe za nakazno ponašanje oca svog mladog ljubavnika Alfreda Douglasa. U zatvoru je svom ljubavniku napisao pismo koje je objavljeno pod nazivom De profundis - što na latinskom jeziku znači "Iz dubine duše", a predstavlja početak Psalma 130:
Iako objavljen prije 112 godina, a pet godina nakon njegove smrti, Wildeov vapaj i danas predstavlja sve ono što nedostaje ovom svijetu - dušu koja voli, i koja vjeruje u milosrđe. Naime, iako se napisati pismo bivšem ljubavniku čini kao osvetnički čin, nešto što smo svi činili, ili barem poželjeli učiniti - nabrojati nekome, koga smo nekoć voljeli, a tko nas je povrijedio, sve njegove grijehe i pogreške i natjerati ga da se, ako ne iz ljubavi koja u njemu čuči, onda iz grižnje savjesti, vrati u naše krilo - pismo mladom lordu sve je osim hladnog i očajničkog poteza prezrenog ljubavnika.
"Da sam htio, mogao sam se na oba suđenja spasiti na račun tvoga oca, ne od sramote, dabome, nego od zatočenja.[...] Ljudi kojima je bilo jedino stalo do mog dobra, i do dobra moje obitelji, ozbiljno su mi savjetovali da tako učinim, molili me i kumili. Ali ja sam to odbio. Nisam htio da ih poslušam. Nisam se ni načas pokajao zbgo toga, čak ni onda kad mi je bilo najteže u zatočenju. Tkao nešto bilo mi je ispod časti. Grijesi puti nisu ništa. To su bolesti koje liječe liječnici, ako ih uopće treba liječiti. Jedino su grijesi duše sramotni. Da sam se izvukao na taj način, pati bih do kraja života. A misliš li ti zaista da si bio vrijedan ljubavi koju sam koju sam ti tada iskazivao, ili da sam ja makar i na časak povjerovao da si je vrijedan? Misliš li zaista da si u bilo kojem razdoblju našeg prijateljstva bio vrijedan ljubavi koju sam ti iskazivao, ili da sam makar i na časak povjerovao da si je vrijedan? Znam da nisi. Ali ljubav se ne krčmi na tržnici niti se mjeri piljarskim kantarom. Njezin je užitak, kao i duhovni užitak, u tome da se osjećaš živ. Cilj je ljubavi da voliš, ni više od toga. Ti si mi bio neprijatelj, neprijatelj kakvog nikad nijedan čovjek nije imao. Dao sam ti svoj život, a ti si ga odbacio da bi zadovoljio najniže i najkukavnje od svih ljudskih strasti. Mržnju, Taštinu i Pohlepu. Za manje d tri godine potpuno si me upropastio u svakom pogledu. Meni nije, radi mene sama, preosalo ništa drugo nego da te volim. Znao sam, ako dopustim sebi da te zamrzim, da će u shoj pustinji postojanja kroz koju sam morao proći, i kroz koju još prolazim, svaka stijena izgubiti sjenu, da će svaka palma uvenuti i da će svaki zdenac biti otrovan na samom izvoru.[...]"
"Iz dubine, Jahve, vapijem tebi: Gospodine, čuj glas moj! Neka pazi uho tvoje na glas moga vapaja! Ako se, Jahve, grijeha budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati? Al' u tebe je praštanje, da bi te se bojali..."
Iako objavljen prije 112 godina, a pet godina nakon njegove smrti, Wildeov vapaj i danas predstavlja sve ono što nedostaje ovom svijetu - dušu koja voli, i koja vjeruje u milosrđe. Naime, iako se napisati pismo bivšem ljubavniku čini kao osvetnički čin, nešto što smo svi činili, ili barem poželjeli učiniti - nabrojati nekome, koga smo nekoć voljeli, a tko nas je povrijedio, sve njegove grijehe i pogreške i natjerati ga da se, ako ne iz ljubavi koja u njemu čuči, onda iz grižnje savjesti, vrati u naše krilo - pismo mladom lordu sve je osim hladnog i očajničkog poteza prezrenog ljubavnika.
"Da sam htio, mogao sam se na oba suđenja spasiti na račun tvoga oca, ne od sramote, dabome, nego od zatočenja.[...] Ljudi kojima je bilo jedino stalo do mog dobra, i do dobra moje obitelji, ozbiljno su mi savjetovali da tako učinim, molili me i kumili. Ali ja sam to odbio. Nisam htio da ih poslušam. Nisam se ni načas pokajao zbgo toga, čak ni onda kad mi je bilo najteže u zatočenju. Tkao nešto bilo mi je ispod časti. Grijesi puti nisu ništa. To su bolesti koje liječe liječnici, ako ih uopće treba liječiti. Jedino su grijesi duše sramotni. Da sam se izvukao na taj način, pati bih do kraja života. A misliš li ti zaista da si bio vrijedan ljubavi koju sam koju sam ti tada iskazivao, ili da sam ja makar i na časak povjerovao da si je vrijedan? Misliš li zaista da si u bilo kojem razdoblju našeg prijateljstva bio vrijedan ljubavi koju sam ti iskazivao, ili da sam makar i na časak povjerovao da si je vrijedan? Znam da nisi. Ali ljubav se ne krčmi na tržnici niti se mjeri piljarskim kantarom. Njezin je užitak, kao i duhovni užitak, u tome da se osjećaš živ. Cilj je ljubavi da voliš, ni više od toga. Ti si mi bio neprijatelj, neprijatelj kakvog nikad nijedan čovjek nije imao. Dao sam ti svoj život, a ti si ga odbacio da bi zadovoljio najniže i najkukavnje od svih ljudskih strasti. Mržnju, Taštinu i Pohlepu. Za manje d tri godine potpuno si me upropastio u svakom pogledu. Meni nije, radi mene sama, preosalo ništa drugo nego da te volim. Znao sam, ako dopustim sebi da te zamrzim, da će u shoj pustinji postojanja kroz koju sam morao proći, i kroz koju još prolazim, svaka stijena izgubiti sjenu, da će svaka palma uvenuti i da će svaki zdenac biti otrovan na samom izvoru.[...]"
Voljeti nekoga zbog koga si javno osramoćen, napušten od obitelji i, k tome, zatočen u zatvorskoj ćeliji.... Nisam sigurna mogu li ja voljeti takvim intenzitetom, i nisam sigurna koliko ljudi na ovom svijetu je doista sposobno za takve osjećaje - ma, zapravo, nisam sigurna koliko ih je spremno priznati postojanje takvih osjećaja, poniziti se, voljeti bez uvjeta. Lord zvan Bosie, sklon rasipništvu, nije napustio Wildea ni nakon skandala - nakon izlaska iz zatvora, financijski ga je potpomagao, ali su se naposljetku rastali. Njihovo prijateljstvo bilo je dramatično, ali značajno za obojicu, sigurna sam - naime, najprije se Wilde obratio na katoličanstvo, a potom, nakon Wildeove smrti, i Bosie.
"Međutim, premda sam se na mahove radovao pri pomisli da patnjama neće biti kraja, nisam mogao podnijeti da patim bez smisla. Sad mi pak nešto skriveno u meni govori da ama baš ništa na ovom svijetu nije besmisleno, a ponajmanje patnja. To nešto skriveno u meni, poput blaga zakpanog u polju, jest poniznost. To je posljednje što je ostalo u meni, i najbolje: konačno otkriće do kojeg sam došao, polazište na nov razvitak. Došlo je izravno iz mene, pa znam da je došlo u pravi čas. Nije moglo doći ranije, ni kasnije. Da mi je tko bio rekao za poniznost, ne bih je bio prihvatio. Da mi ju je tko bio donio, bio bih je odbio. Budući da sam je sam našao, želim je zadržati. Moram tako učiniti. Ona jedina krije u sebi elemente života, novog života, to je moja Vitae Nuova. Ona je najčudnija od svega, ne možeš je dati drugome niti je tko drugi može tebi dati. Ne možeš je steći ako se ne odrekneš svega što imaš. Tek kad izgubiš sve, znaš da je posjeduješ."
"Međutim, premda sam se na mahove radovao pri pomisli da patnjama neće biti kraja, nisam mogao podnijeti da patim bez smisla. Sad mi pak nešto skriveno u meni govori da ama baš ništa na ovom svijetu nije besmisleno, a ponajmanje patnja. To nešto skriveno u meni, poput blaga zakpanog u polju, jest poniznost. To je posljednje što je ostalo u meni, i najbolje: konačno otkriće do kojeg sam došao, polazište na nov razvitak. Došlo je izravno iz mene, pa znam da je došlo u pravi čas. Nije moglo doći ranije, ni kasnije. Da mi je tko bio rekao za poniznost, ne bih je bio prihvatio. Da mi ju je tko bio donio, bio bih je odbio. Budući da sam je sam našao, želim je zadržati. Moram tako učiniti. Ona jedina krije u sebi elemente života, novog života, to je moja Vitae Nuova. Ona je najčudnija od svega, ne možeš je dati drugome niti je tko drugi može tebi dati. Ne možeš je steći ako se ne odrekneš svega što imaš. Tek kad izgubiš sve, znaš da je posjeduješ."
Oduševio me gospodin Wilde svojim preziranjem površnosti, svojom ljubavlju i svojom dosljednošću (koju cijenim kao jednu od najveličanstvenijih vrlina) - odlučnošću koja nadilazi čak i bol koju mu je mladi Bosie prouzročio - on želi život slobodan od svake kivnosti, okrutnosti i prezira, želi gledati u oči životu mnogo mirnije i samopouzdanje nego da mu je tijelo u purpurnom i finom ruhu, a duša bolesna od mržnje. Možda sam naivna, ali De profundis je za mene najautentičniji prikaz čovjeka koji više nema što izgubiti, osim samog sebe. Jer, ukoliko je i polovica Wildeove ispovijedi iskrena, ona nas može poučiti tajni života, tajni koja se čini tako jednostavnom - sve zlo koje nam se nađe na putu moramo sami pretvoriti u dobro za sebe, u produhovljenje duše - prihvatiti svako iskustvo objeručke jer žaljenje zbog svojih iskustava znači zaustavljati vlastiti razvoj, kako Wilde to lijepo kaže.
Često čujemo kako ljudi preziru depresivne pojedince, često se za neke ljude kaže da "sišu energiju" ili "loše utječu na druge", a djecu učimo da ne treba plakati, podcjenjujući tugu kao emociju, kao put koji može spasiti izgubljene. Danas svi inzistiraju na sreći, pozitivan stav, nemoj biti kontra, optimizam, life is beautiful and all that shit, ali život nam na prag stalno donosi zlo, žalost, gubitak, samoću, bolest, bespomoćnost - pa kako ne utonuti u gorko crnilo mržnje? Zatočeništvo je u Wildeu probudilo pravu želju za životom - prije je živio radi uživanja, a sada ga tuga uči novim svijetom - tuga mu je otkrivenje, jer u njoj čovjek štošta pojmi. Wow! Iskustvo tuge možda je i najvažnije iskustvo koje može snaći čovjeka, i valja se s njim hrabro uhvatiti u koštac, dajući mu priliku da nam promijeni perspektivu.
"Blagostanje, zadovoljstvo i uspjeh mogu imati hrapavo tkivo i grubu građu, ali tuga je najosjetljivija od svega što postoji. Nema ničeg što se giba u svekolikom svijetu misli a da u tuzi ne proizvoede strašne i divne titraje. Prema njoj je grub i najtanji drhtavi listić zlata što bilježi smjerove nevidljivijih sila. To je rana koja krvari kad je dodirne bilo čija ruka osim ruke ljubavi; pa i onda krvari, samo što ne boli."
"Poricati vlastita iskustva znači stavljati laž u usta svom životu. To je ravno poricanju duše. Jer, baš kao što tijelo upija svašta u sebe, ono što je obično i nečisto kao i ono što su svećenik ili vizija pročistili, pa sve to preobražava u hitrost ili snagu, u igru lijepih mišica i oblikovanje jedrog mesa, u obline i boje kose, vjeđa, očiju, tako i duša ima svoje prehrambene funkcije, te može preobraziti ono što je samo po sebi nisko, okrutno i pogubno u plemenite misli i strasti uzvišenog značenja; dapače, duša se može u tome najsjajnije potvrditi i često se može najbolje otkriti u onome što je imalo za cilj da je oskvrni ili uništi."
"Poricati vlastita iskustva znači stavljati laž u usta svom životu. To je ravno poricanju duše. Jer, baš kao što tijelo upija svašta u sebe, ono što je obično i nečisto kao i ono što su svećenik ili vizija pročistili, pa sve to preobražava u hitrost ili snagu, u igru lijepih mišica i oblikovanje jedrog mesa, u obline i boje kose, vjeđa, očiju, tako i duša ima svoje prehrambene funkcije, te može preobraziti ono što je samo po sebi nisko, okrutno i pogubno u plemenite misli i strasti uzvišenog značenja; dapače, duša se može u tome najsjajnije potvrditi i često se može najbolje otkriti u onome što je imalo za cilj da je oskvrni ili uništi."
Sve što sam morala znati o životu Oscara Wildea, saznala sam iz njegovog pisma. Slavan, pa osramoćen, bogat, pa bez kuće i kućišta - ali, u svemu ponizan i siguran u svoje oslobođenje jer za života je pronašao ono što mnogi niti ne traže - shvatio je da je trenutak pokajanja trenutak posvećenja, a kajanje je jedino što grešnik može. Toliko mu zavidim na toj dubokoj uvjerenosti koja krasi svakog preobraćenika, a nas, mlake vjernike bez uspona i padova, ostavlja posramljene!
A moja sestra? Naučila sam nešto i o njoj - unatoč svim njenim manama koje me znaju potpuno izbaciti iz takta, u njoj se krije neiscrpan izvor empatije. Ona, kad voli, voli bezuvjetno i beskrajno, vjeruje u oprost i nove prilike, vjeruje u ljude i u ljudskost više nego bih ja ikada mogla vjerovati. Ne voli pokazati svoje slabosti, stoga ljubomorno čuva svoju poniznost od svijeta. Najmlađa je pa mi se često, kad ju gledam krajičkom oka, učini da je još uvijek plavokosa djevojčica koja ovisi o meni, koja u meni traži uzor, koja nije spremna raširiti krila, ali ona, sigurna sam - ona o životu zna puno više nego je toga i sama svjesna, i kamo god pošla, dokle god ju srce bude vodilo, bit će dobro.
Nisam uopće znala da postoji ova knjiga. Divno, divno <3 Ide na listu.
OdgovoriIzbrišiNije imala dobar PR ;)
Izbriši