Tek smo pomeli lišće s balkona i zatvorili sezonu kafenisanja na njemu, a naši susjedi već su povješali božićne lampice po prozorima. Neću biti licemjer, nabavila sam i ja dvije nove limene kutije za božićne kolačiće. Koliko god ignorirala vrijeme, sve me podsjeća - kraj godine je blizu.
Približava se i blogorođendan, ove godine jubilarni, pa u mislima revidiram godinu koja je na izmaku. Prošle su godine, i mogu reći da mi je ovaj blog donio puno lijepih stvari - nova prijateljstva, i puno novih spoznaja - promijenio me, ili je bar popratio moju promjenu. Nisam više ona furešta, nisam više prvakinja drame, ne uzimam sve k srcu, ali još uvijek tražim bit, smisao, način da se oslobodim svega što me steže. Ima dana kad odgovore pronalazim, ima dana kad ne znam kako se zovem.
Nekad davno, bilo je više nego očito da mi se genetski materijal sastoji od osuđivanja, prigovaranja, uzburkanih strasti i neizgovorenih riječi - sve sam uzimala k srcu. Svaki pokret, svaki pogled, razgovor, svako iskorištavanje, svaku uvredu, sve sam ih preintenzivno doživljavala i na njima nastojala izgraditi svoj život. A onda mi se dogodio Šibenik. Nisam od očaja promijenila stav istog trena, kako su mi neki savjetovali, bila sam predepresivna za to, ali s vremenom se promijenio moj stav prema životu - očistila sam život od svega što me zamaralo i unesrećivalo - od ljudi koji će me voljeti samo s osmijehom, od prijatelja koji neće nikada naći vremena za mene, od knjiga koje nisu napisane da bi se čitale, nego prodavale, od ambicija koje nikoga nisu usrećile, od snova koje sam sanjala radi drugih, a ne radi sebe. Neke stvari sam shvatila, a neke još nastojim shvatiti. Možda neke trebaju ostati neotkrivene.
Čitam ovih dana Duha iz Cantervillea, i sve više uviđam genij Oscara Wilde. Od priče o duhu koji opsjeda staro imanje na koje se useljava američka obitelj on je uspio napraviti duhovitu pričicu koja je, sigurna sam, nadahnula tvorce Caspera - prijateljskog duha. Osim Duha, ova knjiga čuva još nekoliko pripovijetki s jezovitom tematikom, a ostavila me s pitanjima koja sežu dalje od isklišejizirane poltergajstične atmosfere - zašto se ljudi boje smrti, a niti ne znaju živjeti? Boje se odvažiti, boje se predati, boje se izaći iz svoje sigurne zone. Svi želimo u ovom kratkom životu biti autentični, posebni, voljeni, nezaboravljeni, neosamljeni, u to nema sumnje, ali jednu stvar kao da zaboravljamo - ma ne leži tajna sreće u uljuljkanoj svakodnevici, nema zadovoljstva u koračanju utabanim stazama, a nije ključno niti "biti svoj" (bez uvrede, Šenoa), nego "biti nečiji". Trčimo za poslovima, za novcem, brinemo oko budućnosti, i zaboravljamo na vrijeme koje nam je danas dano, a koje možemo pokloniti drugome - dopusti nekome da ti bude centar svijeta, da zbog njega zaboraviš na sutra - samo tako ćeš biti sretan, samo tako ćeš pronaći dom. Danas sam u to sigurna, a već sutra...
Zadnjih mjeseci se hvatam kako brojim dane do vikenda, samo treba preživjeti srijedu i blizu sam. Onda vikend proleti, ja ga provedem kvalitetno po svojim mjerilima (ili ne), i onda opet ispočetka. I tako mi lete mjeseci, u nepovrat. Voljela bih biti svjesna svakog trenutka, uživati u njima, carpe diem bla bla, ali još to nažalost ne mogu. Mašina kapitalizma i ostalih izama u mom životu je jaka. Onda budem sretna kad si barem jednom u danu osvijestim - hej, živa si, nemaš (većih) problema, uživaj dok možeš... Ne pali auto, nađi snage i prošetaj do posla po jesenskom lišću dok ti Tadijanović odzvanja u ušima, kao npr.sinoć... Borba, my dear.
OdgovoriIzbrišiZnam, i ja sam tako godinama cekala da zivot pocne, a onda sam dobila dijete - vise se ne veselim vikendu jer me Franka budi u 5:15 :D Doci ce to sve na svoje!
IzbrišiE, ovo kao da sam ja napisala. Stalno sam čekala da život počne. Bilo me strah svega i baš kao što si napisala sve sam uzimala k srcu. Nečiji krivi pogled znao mi je uništiti dan, tjedan. I onda sam dobila dijete. Kao da je balončić od sapunice puknuo i izbacio me s Marsa na Zemlju. Bum - snađi se, bez priprema, bez ičega. Živi!
IzbrišiBas tako! Mene je samotnjacki zivot u Sibeniku pripremio na preslagivanje prioriteta, a Franka je to samo zapecatila :)
Izbriši