Preskoči na glavni sadržaj

Kako sam plakala zbog jedne Marine

Ovaj tjedan Franka je opet bolovala. Samo viroza - rekla je doktorica Jadranka po 47. put u zadnjih mjesec i pol dana, ili se barem činilo da je tako, jer stvarno je bolesna često. Sve će proći, kažu, to tako ide u vrtiću, vele, ali kad si roditelj prvi put, onda ti se to virozno razdoblje čini predugo. Ta koliko je daleko to proljeće, još je prava jesen!


Kad ti je dijete bolesno, onda se ne možeš u potpunosti koncentrirati ni na što drugo. Na poslu zabušavam, na kavi s kolegicom stalno pogledavam na mobitel (čekam najnovije temperaturno izvješće), a stan polako sliči jazbini nekog hrčka. 


Posljednjih dana nervozu sam namjeravala izliječiti čitanjem. Međutim, u ruke mi je dopala knjiga koja je u meni pobudila nervozu i paranoju kako niti jedna do sada nije. 


Riječ je o romanu Susjed Trogiranke Marine Vujčić - ona je posljednjih godinu dana pravi hit, koliko sam razumjela (malo kaskam, porodiljni i to), a razumijem i zašto. Žena vam može od monologa jednog lika stvoriti napeto štivo koje nećete progutati, nego koje će proždrjeti vas.


Često preporuku za knjigu pišem na pola čitanja, u strahu da ne pokvarim doživljaj budućih čitatelja, ali ovu sam morala pročitati cijelu da bih stekla dojam - jer zbilja ništa nije kao što se čini. Ništa i nitko.


Knjiga govori o usamljenosti. Malo je reći - usamljenosti. Govori o ženi koja je sama sa svojim mislima, u kojima proživljava veliku ljubavnu dramu i samu sebe uvjerava da će se ono o čemu misli i ostvariti. Volim o sebi misliti kao o stabilnoj osobi, ali mi je strašno koliko sam se u liku ove usamljenice pronašla. Neke njene rečenice u potpunosti razumijem, s nekim njenim razmišljanjima se u potpunost slažem, prečesto s njom suosjećam, pa čak imam i zloglasni crveni kaput! Knjiga mi je na mahove izazivala paniku, tjerala me da se dvaput osvrćem preko ramena dok hodam stubištem zgrade, intrigirala me do besvijesti, a u puno navrata me potpuno izbezumila. Plakala sam dok sam je čitala iako se u njoj nije zbio niti jedan tužan događaj. Ali, ta usamljenost...bila mi je preteška.

Ne znam dožive li svi takve osjećaje u životu, ali meni su itekako poznati. U Šibeniku sam živjela takvim životom (bez uznemiravanja susjeda, doduše), i još uvijek mi je teško sjetiti se zime u onoj maloj hladnoj sobi u kojoj me nitko nikada nije čekao. Sada živim u obitelji, sretna sam i ovakva me knjiga samo podsjeća da budem zahvalna na svemu što imam. Voljela bih da su svi koji ovo čitaju sretni, da nisu usamljeni, da znaju da i njihov život nekome vrijedi, da znaju da su potrebni, i da svakom tužnom danu dođe kraj. Vrijeme ne liječi sve rane, ali usamljene može ozdraviti.


"Shvatila sam da ja, za razliku od Georgea Baileya iz filma, nikome ne bih nedostajala. Da skočim s mosta, samo bi nekoliko ljudi primijetilo da me nema, a neki bi čak osjetili i olakšanje. Recimo, Zvonko koji više nikome ne bi dugovao novac. Magda koja ne bi morala strepiti hoće li me negdje sresti. Po mome bi se životu mogao snimiti "Grozan život" - tako sam mislila sinoć kad sam uplakana otišla na spavanje. Baš me spopala tuga i jad i nisam se dugo mogla smiriti ni zaspati."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...