Preskoči na glavni sadržaj

Kako sam plakala zbog jedne Marine

Ovaj tjedan Franka je opet bolovala. Samo viroza - rekla je doktorica Jadranka po 47. put u zadnjih mjesec i pol dana, ili se barem činilo da je tako, jer stvarno je bolesna često. Sve će proći, kažu, to tako ide u vrtiću, vele, ali kad si roditelj prvi put, onda ti se to virozno razdoblje čini predugo. Ta koliko je daleko to proljeće, još je prava jesen!


Kad ti je dijete bolesno, onda se ne možeš u potpunosti koncentrirati ni na što drugo. Na poslu zabušavam, na kavi s kolegicom stalno pogledavam na mobitel (čekam najnovije temperaturno izvješće), a stan polako sliči jazbini nekog hrčka. 


Posljednjih dana nervozu sam namjeravala izliječiti čitanjem. Međutim, u ruke mi je dopala knjiga koja je u meni pobudila nervozu i paranoju kako niti jedna do sada nije. 


Riječ je o romanu Susjed Trogiranke Marine Vujčić - ona je posljednjih godinu dana pravi hit, koliko sam razumjela (malo kaskam, porodiljni i to), a razumijem i zašto. Žena vam može od monologa jednog lika stvoriti napeto štivo koje nećete progutati, nego koje će proždrjeti vas.


Često preporuku za knjigu pišem na pola čitanja, u strahu da ne pokvarim doživljaj budućih čitatelja, ali ovu sam morala pročitati cijelu da bih stekla dojam - jer zbilja ništa nije kao što se čini. Ništa i nitko.


Knjiga govori o usamljenosti. Malo je reći - usamljenosti. Govori o ženi koja je sama sa svojim mislima, u kojima proživljava veliku ljubavnu dramu i samu sebe uvjerava da će se ono o čemu misli i ostvariti. Volim o sebi misliti kao o stabilnoj osobi, ali mi je strašno koliko sam se u liku ove usamljenice pronašla. Neke njene rečenice u potpunosti razumijem, s nekim njenim razmišljanjima se u potpunost slažem, prečesto s njom suosjećam, pa čak imam i zloglasni crveni kaput! Knjiga mi je na mahove izazivala paniku, tjerala me da se dvaput osvrćem preko ramena dok hodam stubištem zgrade, intrigirala me do besvijesti, a u puno navrata me potpuno izbezumila. Plakala sam dok sam je čitala iako se u njoj nije zbio niti jedan tužan događaj. Ali, ta usamljenost...bila mi je preteška.

Ne znam dožive li svi takve osjećaje u životu, ali meni su itekako poznati. U Šibeniku sam živjela takvim životom (bez uznemiravanja susjeda, doduše), i još uvijek mi je teško sjetiti se zime u onoj maloj hladnoj sobi u kojoj me nitko nikada nije čekao. Sada živim u obitelji, sretna sam i ovakva me knjiga samo podsjeća da budem zahvalna na svemu što imam. Voljela bih da su svi koji ovo čitaju sretni, da nisu usamljeni, da znaju da i njihov život nekome vrijedi, da znaju da su potrebni, i da svakom tužnom danu dođe kraj. Vrijeme ne liječi sve rane, ali usamljene može ozdraviti.


"Shvatila sam da ja, za razliku od Georgea Baileya iz filma, nikome ne bih nedostajala. Da skočim s mosta, samo bi nekoliko ljudi primijetilo da me nema, a neki bi čak osjetili i olakšanje. Recimo, Zvonko koji više nikome ne bi dugovao novac. Magda koja ne bi morala strepiti hoće li me negdje sresti. Po mome bi se životu mogao snimiti "Grozan život" - tako sam mislila sinoć kad sam uplakana otišla na spavanje. Baš me spopala tuga i jad i nisam se dugo mogla smiriti ni zaspati."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...

Adventske riječi: svjetlo

Zamisli scenu, za stolom sjede: Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister, Szymon Sama Dobrota, Kolumbo, Najtraženiji Terorist Svijeta, Kralj Šećera, Udarnik Socijalističkog Rada, samoubojice i naš pripovjedač. Mora da je riječ o jednom od krugova pakla, ili je mjesto radnje umobolnica (" Let iznad kukavičjeg gnijezd a" još mi je svjež u podsvijesti). Badnja je noć i žitelji ustanove misle o svojim prošlim životima, onima kojih su se odrekli u korist ovisnosti. Don Juan Ziobro svira božićnu pjesmu, a "opustošeni mozgovi" ju ne znaju pjevati. Priča Jerzyja Pilcha mi se učinila nedovršenom, i bila sam u pravu - u biografiji stoji da je "Don Juanova pastorala" samo komadić romana. Sljedeća u zbirci poljskih priča o Božiću priča je Olge Tokarczuk, poznate nobelovke. U priči " Profesor Andrews u Varšavi " gospođa me Olga prikovala za stolicu pričom o profesoru iz Londona koji se, ni kriv ni dužan, nađe u Poljskoj usred rata. Nitko ga ne razumije, uvjeren j...