Ovaj tjedan Franka je opet bolovala. Samo viroza - rekla je doktorica Jadranka po 47. put u zadnjih mjesec i pol dana, ili se barem činilo da je tako, jer stvarno je bolesna često. Sve će proći, kažu, to tako ide u vrtiću, vele, ali kad si roditelj prvi put, onda ti se to virozno razdoblje čini predugo. Ta koliko je daleko to proljeće, još je prava jesen!
Kad ti je dijete bolesno, onda se ne možeš u potpunosti koncentrirati ni na što drugo. Na poslu zabušavam, na kavi s kolegicom stalno pogledavam na mobitel (čekam najnovije temperaturno izvješće), a stan polako sliči jazbini nekog hrčka.
Posljednjih dana nervozu sam namjeravala izliječiti čitanjem. Međutim, u ruke mi je dopala knjiga koja je u meni pobudila nervozu i paranoju kako niti jedna do sada nije.
Riječ je o romanu Susjed Trogiranke Marine Vujčić - ona je posljednjih godinu dana pravi hit, koliko sam razumjela (malo kaskam, porodiljni i to), a razumijem i zašto. Žena vam može od monologa jednog lika stvoriti napeto štivo koje nećete progutati, nego koje će proždrjeti vas.
Često preporuku za knjigu pišem na pola čitanja, u strahu da ne pokvarim doživljaj budućih čitatelja, ali ovu sam morala pročitati cijelu da bih stekla dojam - jer zbilja ništa nije kao što se čini. Ništa i nitko.
Knjiga govori o usamljenosti. Malo je reći - usamljenosti. Govori o ženi koja je sama sa svojim mislima, u kojima proživljava veliku ljubavnu dramu i samu sebe uvjerava da će se ono o čemu misli i ostvariti. Volim o sebi misliti kao o stabilnoj osobi, ali mi je strašno koliko sam se u liku ove usamljenice pronašla. Neke njene rečenice u potpunosti razumijem, s nekim njenim razmišljanjima se u potpunost slažem, prečesto s njom suosjećam, pa čak imam i zloglasni crveni kaput! Knjiga mi je na mahove izazivala paniku, tjerala me da se dvaput osvrćem preko ramena dok hodam stubištem zgrade, intrigirala me do besvijesti, a u puno navrata me potpuno izbezumila. Plakala sam dok sam je čitala iako se u njoj nije zbio niti jedan tužan događaj. Ali, ta usamljenost...bila mi je preteška.
Ne znam dožive li svi takve osjećaje u životu, ali meni su itekako poznati. U Šibeniku sam živjela takvim životom (bez uznemiravanja susjeda, doduše), i još uvijek mi je teško sjetiti se zime u onoj maloj hladnoj sobi u kojoj me nitko nikada nije čekao. Sada živim u obitelji, sretna sam i ovakva me knjiga samo podsjeća da budem zahvalna na svemu što imam. Voljela bih da su svi koji ovo čitaju sretni, da nisu usamljeni, da znaju da i njihov život nekome vrijedi, da znaju da su potrebni, i da svakom tužnom danu dođe kraj. Vrijeme ne liječi sve rane, ali usamljene može ozdraviti.
"Shvatila sam da ja, za razliku od Georgea Baileya iz filma, nikome ne bih nedostajala. Da skočim s mosta, samo bi nekoliko ljudi primijetilo da me nema, a neki bi čak osjetili i olakšanje. Recimo, Zvonko koji više nikome ne bi dugovao novac. Magda koja ne bi morala strepiti hoće li me negdje sresti. Po mome bi se životu mogao snimiti "Grozan život" - tako sam mislila sinoć kad sam uplakana otišla na spavanje. Baš me spopala tuga i jad i nisam se dugo mogla smiriti ni zaspati."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)