Da letim k'o mala ptica nebeska

"Nije istina da sam lagala, ja živim gore među pticama", skakutala sam pred televizorom dok je simpatična plavuša, uvijek nasmijana, pjevala u crvenom sakoiću koji je nosila svaka kulerica početkom devedesetih. "Ona ti je iz Našica, znaš?", rekla je usputno mama, a ja sam ostala u čudu - vauuuu, ako je Ivana Plechinger išla u moju školu, možda i ja jednog dana budem na televiziji!

Kad sam čula da je ta ista, uvijek sretna ptica nebeska, napisala knjigu, morala sam je pročitati - a moje oduševljenje nije splasnulo niti kad sam shvatila da je riječ o knjizi samopomoći.

Ne volim takve knjige, i ne volim da mi svatko soli pamet (iako razumijem onu "Kad naučiš - pouči drugoga"), ali Našičanki sam dala priliku. Lokal patriot bila i ostala.

OK, možda ćete u knjizi naći hrpu klišeja tipa "Moraš doživjeti kišu da bi vidio sunce", ali čak će vam se i oni činiti autentičnima u Ivaninom izričaju. Stilski je knjiga nesavršena, rekla bih da gotovo nije napisana, nego je baš ispričana, jer svaka riječ i svaka anegdota tako vjerno dočarava ženu koja je iskreno darovala čitatelju sve svoje slabosti, mane, strahove i tuge (patnje ne, jer patiti se ne mora, za razliku od tugovanja). Kao da joj čujem glas dok priča o svojim roditeljima (da, plakat ćete), o kojima sam u našem malom gradu uvijek čula samo lijepe riječi (Plechingeri su kod nas institucija, pogotovo Ivanin djed brico), o svom mužu i sinovima, o moru tuge čiji valovi su je tako dugo lomili, sve dok nije doživjela moždani udar i shvatila - svaki trenutak u našem životu je dar i treba ga proživjeti, i biti na njemu zahvalan. 

Sama nisam doživjela bolest ili takav veliki gubitak, ali ponekad mislim da je moj dolazak u Šibenik bio svojevrsni moždani udar, jer definitivno mi se sve u glavi izokrenulo i onda, nakon nekog vremena, ponovno presložilo i posložilo. Ne treba žaliti, treba cijeniti, ne treba se žaliti, treba se pokrenuti, zaljubiti se u rješenja (ipak, mislim da ne treba otpisati one koji imaju potrebu požaliti se!), ne treba se patiti (ali treba odžalovati), treba se radovati - i biti zahvalan. 

Često Ivana spominje zahvalnost i iako znam da nije vjernica, shvatila sam, čitajući Ono što ostaje uvijek ljubav je, da sam ja, najviše od svega, zahvalna Bogu što Ga imam u svom životu. Čak i kad je teško, i kad je bezizlazno, kad je preiscrpljujuće, znam da me Bog iskušava, da kao svaki otac izvlači iz mene najbolje, priprema me za teškoće koje me tek čekaju. Lakše je nama koji imamo takvu utjehu. Što god mi se dogodi u životu, znam da se čuda događaju kad mu se prepustim u ruke, i tako bih voljela da me svakog dana, bar na tren, preplavi ta zahvalnost, da mi izbije sav teret iz ruku, i da poletim - kao mala ptica nebeska.

P.S. Torta je Božić na tanjuriću, smislila ju je Filipa Sorko koja ovih dana iskače iz paštete, a recept možete pronaći na blogu cutieandpie.blogspot.com simpatične Kristine!