Preskoči na glavni sadržaj

End of an era

Sunce još grije, ali osjećam da je ljeto na izmaku, onako kako to inače i biva nakon Velike Gospe - kad ambrozija bukne i balci navru na nos. 

Zadnje dane ljeta iskorištavamo kod bake na selu - uživamo u predjesenskim plodovima - aroniji, koja je pobrana i prešana u sok, te lješnjacima koji će se naveliko sakupljati ovih dana. Kad si dijete, tlaka ti je kupiti šljive ili prati boce za kuhani paradajz (ne rajčicu, to je baš paradajz), a kad narasteš, počneš cijeniti sav taj trud, vrijeme i znoj koji tvoja obitelj ulaže u prirodu, da bi nam ona vratila istom mjerom. 




Osim što papamo i pijuckamo prirodno, kod bake smo i hvatali susjedovog zeca koji je pobjegao od kuće i tjednima spavao u našem vrtu. Zeko hop, zeko hop! Franka je razrogačila oči u čudu pri prvom susretu, a kad je skočio se izbezumila od vriskanja i veselja. Doma možda čujemo životinje iz Zoološkog vrta, ali ih nemamo priliku vidjeti na dnevnoj bazi. Ljubav je na selu!


Osim što uređujemo Frankinu sobicu, i moja djevojačka je dobila novo ruho i tako bar malo postala - soba za unuke. Da, postala sam junkie za naljepnice za zid - s E baya sam ih naručila i sebi, i Franki, i nećakinji... Odlično se uklope u prostor i uljepšaju ga, i to za sitne novce!


Neki dan smo proslavili famozni prvi rođendan naše djevojčice. Probudila se i ugledala pun stan baba i djedova, i odmah je znala da su svi tu zbog nje. Poput princezice je sjela u foteljicu i redom otvarala poklone, i besramno uživala u pažnji.

Ovih dana sam posebno emocionalna - gledam ju i ne mogu povjerovati da je prošlo godinu dana. Šavovi su zarasli, bolovi su prestali, Franka već brblja i hoda, a u mojim očima je još uvijek bebica. Bebica koju u četvrtak moram odvesti u jaslice. Srce mi pukne kad na to pomislim. Nisam spremna odvojiti se od nje, dati ju nekim nepoznatim tetama koje će ju hraniti, presvlačiti, uspavljivati... Lude smo mi, majke, koliko god nam je teško brinuti o bebi 24 sata na dan, svejedno se toga ne želimo odreći. Hm, mislim da ću se sakriti u neki kut u jaslicama, da je mogu gledati potajno, iako znam da bi mi srce popucalo i da ju čuje kako plače za mnom, a i da me u trenu zaboravi i uživa u igri s drugom djecom.

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...
Objavi komentar
Pročitajte više

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...
Objavi komentar
Pročitajte više

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...
Objavi komentar
Pročitajte više

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...
Objavi komentar
Pročitajte više

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...
Objavi komentar
Pročitajte više