Preskoči na glavni sadržaj

Naš prvi rođendan

Uspjela sam! Dijete mi je živo i zdravo! Godina je iza nas i mogu (nakratko) stati na loptu i reći da je bila najveća i najteža u mom životu - u emocionalnom smislu. Nije se puno toga događalo, ta provela sam je doma, u trenerci, s bebom, i nije me bilo briga što se događa u svijetu. Ali, otkad je došla na svijet, moja Franka u meni je testirala sve granice, fizičke i psihičke, zbog nje sam izdržala neviđene bolove, za nju sam se iscrpljivala i brinula kao ni za koga do sada - takav intenzivan splet emocija može razumjeti samo žena koja je po prvi puta postala mama. Porod je bio težak, i prvi dani su bili teški, i nisam mogla sjediti tri tjedna zbog epiziotomije, i krvarila sam mjesec dana, a nju su mučili užasni grčevi i skokovi u razvoju, bilo je dana kad je plakala, a ja sam plakala skupa s njom, od nemoći, od straha da sam ju nepovratno zakinula u razvoju, bilo je dana kad nije kakala, bilo je dana (uh, njih je bilo puuuuno) kada je samo htjela biti na meni, sisati, spavati, samo se stisnuti uz mene, bilo je sati i sati nunanja, pjevanja, uspavljivanja, bilo je vrištanja, bilo je i nicanja zubića, bilo je nestrpljenja, mog i njezinog (mog više), bilo je živčanih slomova, bilo je padanja i onog najgoreg, nijemog plača uslijed kojeg ti se čini da se Zemlja prestala okretati, bilo je...i još je - svaki dan je neka nova borba! Nekih odluka koje sam donijela u trudnoći sam se držala kroz cijelu godinu - Franka još sisa, ne jede čokoladu ni grickalice, njena koža ne poznaje kozmetiku, tek sapun i bademovo ulje - a od nekih sam zamisli odustala odmah prve večeri u našem domu - morali smo joj uvaliti dudu varalicu jer bi inače danima i noćima bila priključena na mene, trčim na svako njeno meškoljenje i ne mogu podnijeti njen plač, čak i ako to znači da godinu dana neću spavati, iako sam prije uvijek govorila da mame koje skaču na svaki djetetov mig nisu normalne. Bilo je teško, ali neću zaboraviti, ne želim ni pokušati, ni bol ni suze, nikada - zbog svega toga još više cijenim svaki osmijeh, svako zezanje, svaku foru, svaki mili pogled, svaku igru, svako veselje, sve ono zbog čega sam sigurna da sam stvorila radost i ljubav u tom malenom biću i da ih ono, nesebično, uzvraća i čini moj život smislenim.



Svaki dan je borba, ali i radost, svakog dana naučimo nešto novo - ja nju, a ona mene još više. Ipak, rođeni dan mora biti poseban, malo drugačiji od drugih, ne jer će Franka pamtiti, nego zato što ćemo ga mi pamtiti. Na maloj obiteljskoj proslavi želimo zahvaliti Bogu na ovom malom čudu koje je uljepšalo naš život. Danas mame iznajmljuju rođendaonice, animatore, hrpetine balona s helijem, naručuju se torte na nekoliko katova i dječji rođendan se brzo pretvori u big fat kičasti cirkus, dok slavljenici bauljaju umrljani čokoladom i pitaju se što se događa, kraj uzvanika koji luduju kao da su pušteni s lanca, nimalo ne obraćajući pažnju na tortu, ili neku vrst autoriteta. Ne sjećam se svojih prvih rođendana, nemam ni fotografiju, ali u jedno sam sigurna - uvijek mi je tortu pravila mama, s puno ljubavi. Ne znam ni jesam li imala svijećice na torti, niti se sjećam poklona, balona sigurno nije bilo, ali znam da je bilo predivno. To želim i svojoj djevojčici - želim joj napraviti tortu, i želim da to bude samo njen dan, uz njoj najbliže ljude, bez gužve i pretjerivanja - da se smije i uživa u ljubavi svoje obitelji.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e