Davno sam obećala Šibeniku da mi neće nikada nedostajati, jednom kad ga ostavim iza sebe i vratim se kući. I nije mi do sada nedostajao grad, ni kale, ni velebna katedrala, ni horde turista, ni bura, ni kiša koja preplavi ulice, ni zgrada suda, ma nije mi nedostajalo ni more. Ipak, uhvatim se tu i tamo da posegnem za telefonom pa provjerim što radi moja prija s Meteriza, koje pjesme sada pjevaju Laudantesi, što radi Ane koja mi je prva izašla u susret, ima li novih stanara u našem nekadašnjem stanu u kojem smo sanjali o osnivanju obitelji. I taj jedan poziv baš uvijek mi izmami osmijeh na lice jer, htjeli mi ili ne htjeli, nekim ljudima poklonimo komadić svog srca i tek nakon susreta s njima osjećamo da nam je srce potpuno.
Zato sam iskoristila priliku i skočila do Dalmacije na par dana, sve radi šačice dragih ljudi i radi gledanja mog malog čuda kraj morskog beskraja. Ja se kupala nisam, a Franka je umočila prstiće i na svom baby jeziku (garant) rekla:"Nikad više!" Možda nosi pravo šibensko ime, ali more ju ne zanima, a maslinovo ulje ne može ni vidjeti.
Mi smo šetale i klopale na plaži, a mama je uspjela i pročitati famozno Brdo, koje bi me dvije godine ranije ponukalo da i ja odem na otok istražiti samu sebe. Ipak, sada znam da je doma najljepše i da sam ondje potpuna, pa sam mogla uživati u poetičnom romanu Ivice Prtenjače koji je s razlogom proglašen najboljim romanom 2014. godine. OK, možda kasnim s čitanjem, ali ovo je knjiga koju vrijedi pročitati na svakom ljetovanju!
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)