Preskoči na glavni sadržaj

Daj mi samo deset minuta...

Kad bih ranije čula da je netko na rodiljnom dopustu, pomislila bih da mora da je to divno razdoblje u kojem ne moraš ići na posao, zamarati se uredskim poslovanjem, ne moraš pratiti ni zbivanja u svijetu niti se oblačiti po zadnjoj modi - dovoljno je da obučeš trenerku i igraš se sa svojom bebicom. Pa to je lako! Mogu ja to!

E, pa draga bivša ja, i drage vi, koje ćete tek postati majke, nije to baš tako lako kako se čini. A što je još važnije, sasvim je u redu priznati da nije tako lako! Naravno, postoje mame od koje nikada nećete čuti niti jednu jedinu jadikovku, no, to ne znači da nisu imale fazu kad su pomislile da bi bijeg bio najbolje rješenje - one se s majčinstvom samo nose na drugačiji način. Jer, činjenica jest da sve novopečene majke kad tad pomisle da su najgore mame na svijetu (tu sam se popravila - pomislim to tek svaki drugi dan!), da će im dijete postati psihopat jer ga ne stimuliraju psihički koliko bi trebale (čitaj: daju mu da gleda previše crtića), da neće znati pokazati ljubav jer ga mama ne mazi dovoljno (čitaj: jer mora piškiti tu i tamo ili skuhati ručak i ostaviti bebu samu s igračkama), da nijedna druga mama nema problema s nespavanjem, dojenjem ili prihvaćanjem dohrane, te da bi najbolje bilo podvezati jajnike i osloboditi svijet još jednog neodgojenog djeteta. Ukratko, rodiljni dopust vam je tapkanje po jajima, neprestano preispitivanje sebe samog i svojih odluka, hod po rubu provalije zvane postporođajna depresija, jer hormoni definitivno kroje naše sudbine, isprobavanje fizičkih i psihičkih granica, i čitav splet emocija pomiješan s ukakanim pelenama i zamrljanim ručicama. I nije lako, i ne trudite se objasniti to onima koji nisu doživjeli - ali, pojadajte se drugim ludim mamama ili još bolje, svojoj majci! 

I, drage mame, ne zaboravite - živite dan po dan, operite zube, učinite nešto za sebe dok beba spava (ne spavajte dok beba spava!), pročitajte knjigu, posložite te fotografije u album, napravite kolač i sočno ga smažite uz kavu s prijateljicama koje s vama moraju podijeliti najnovija kozmetička otkrića (iako je vama trenutno nanošenje kreme za ruke vrhunac brige o sebi), i, čestitajte si na još jednom danu - vaše dijete je sito, suho i sretno! 




Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...