Preskoči na glavni sadržaj

Daj mi samo deset minuta...

Kad bih ranije čula da je netko na rodiljnom dopustu, pomislila bih da mora da je to divno razdoblje u kojem ne moraš ići na posao, zamarati se uredskim poslovanjem, ne moraš pratiti ni zbivanja u svijetu niti se oblačiti po zadnjoj modi - dovoljno je da obučeš trenerku i igraš se sa svojom bebicom. Pa to je lako! Mogu ja to!

E, pa draga bivša ja, i drage vi, koje ćete tek postati majke, nije to baš tako lako kako se čini. A što je još važnije, sasvim je u redu priznati da nije tako lako! Naravno, postoje mame od koje nikada nećete čuti niti jednu jedinu jadikovku, no, to ne znači da nisu imale fazu kad su pomislile da bi bijeg bio najbolje rješenje - one se s majčinstvom samo nose na drugačiji način. Jer, činjenica jest da sve novopečene majke kad tad pomisle da su najgore mame na svijetu (tu sam se popravila - pomislim to tek svaki drugi dan!), da će im dijete postati psihopat jer ga ne stimuliraju psihički koliko bi trebale (čitaj: daju mu da gleda previše crtića), da neće znati pokazati ljubav jer ga mama ne mazi dovoljno (čitaj: jer mora piškiti tu i tamo ili skuhati ručak i ostaviti bebu samu s igračkama), da nijedna druga mama nema problema s nespavanjem, dojenjem ili prihvaćanjem dohrane, te da bi najbolje bilo podvezati jajnike i osloboditi svijet još jednog neodgojenog djeteta. Ukratko, rodiljni dopust vam je tapkanje po jajima, neprestano preispitivanje sebe samog i svojih odluka, hod po rubu provalije zvane postporođajna depresija, jer hormoni definitivno kroje naše sudbine, isprobavanje fizičkih i psihičkih granica, i čitav splet emocija pomiješan s ukakanim pelenama i zamrljanim ručicama. I nije lako, i ne trudite se objasniti to onima koji nisu doživjeli - ali, pojadajte se drugim ludim mamama ili još bolje, svojoj majci! 

I, drage mame, ne zaboravite - živite dan po dan, operite zube, učinite nešto za sebe dok beba spava (ne spavajte dok beba spava!), pročitajte knjigu, posložite te fotografije u album, napravite kolač i sočno ga smažite uz kavu s prijateljicama koje s vama moraju podijeliti najnovija kozmetička otkrića (iako je vama trenutno nanošenje kreme za ruke vrhunac brige o sebi), i, čestitajte si na još jednom danu - vaše dijete je sito, suho i sretno! 




Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...