Preskoči na glavni sadržaj

Ja sam stvarno sretno dijete


Primijetila sam da smo zadnjih mjeseci obišli više dječjih rođendana, nego rođendana odraslih osoba - što će reći da ili naši prijatelji, uslijed starosti, ne slave rođendane, ili nas, uslijed toga što imamo bebu, na njih više ne zovu. Kako god bilo, uvijek je izazov izabrati rođendanski poklon, a izabrati djetetu poklon koji će ga oduševiti - eh, to je nemoguća misija! Valjda svi zbog nekih svojih kompleksa (a istina jest da nam ničega nije nedostajalo u djetinjstvu, iako nitko novaca nije imao) želimo djeci priuštiti ono što mi nismo imali, što je rezultiralo time da djeca imaju - baš sve. Pokušavam se i sama boriti s tim, ali me bake sabotiraju - djetetu smo kupili jednu igračku, sve ostale donijele su babe (koje, iz nekog razloga, svojoj djeci nikada nisu poklanjale tolike igračke!). Sve što želim je siguran i lijep prostor u kojem se moje dijete može igrati s kuhačama i daljinskim upravljačima (omiljene igračke) i u kojem ću mu čitati pričice i izrađivati  s njim kreativne sitnice, i ta me misao nadahnjuje i pri izboru poklona za naše male prijatelje ili rođake.

Odličan izbor, i unikatan, igračke su koje izrađuje Sovica. Lijepe su i funkcionalne, kao ovi jastučići npr., a možete birati uzorke, veličine, i dodatno ih imenima personalizirati. Svidjet će se djeci, a još više mamama!


Jednoj smo prijateljici poklonili lutke za prste (10 komada) koje se po povoljnoj cijeni mogu pronaći u Ikei. Možda će se mama ljutiti jer igra s tim lutkama, ako je dijete mlađe od 3 godine, zahtjeva mamin angažman, ali vjerujem da su sjajne za poticanje dječje mašte i da svaku igru i priču mogu učiniti novom i zanimljivom.



Franka je na poklon od jedne moje prijateljice dobila lončić (jer svako dijete mora imati svoj lončić!) i drvenu grickalicu (btw, zubi još nisu niknuli!) Wooden storyja - izrađeni ručno na ekološki način. To su pokloni koji će trajati vječno i koje će jednog dana mojoj Franki buditi uspomene na djetinjstvo.



Već sam stalan kupac kod djevojaka koje stoje iza postera na stranici 20 deka ljubavi - realiziraju sve moje ideje, od babinja do svatova, kreativne su i brze! Osim postera koji će krasiti dječju sobicu, oko bacite uvijek na popuste u Plodinama, gdje sam još lani uzela 9 komada podnih puzzli po 25 kn, ili Kiku, gdje sam kupila Olafa u pola cijene - divota!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...