Preskoči na glavni sadržaj

Sreća je u malim stvarima (7)

Što god vam govorili, divno je biti u drugom stanju u ljetno vrijeme! Da, trudnicama je za nekoliko stupnjeva toplije nego drugima, ali na sebe možete nabaciti samo laganu haljinicu i japanke, a izbor sezonskog voća je velik - lubenica, šljive, marelice, breskve, pa i smokve (nikad ih ne bih zavoljela da ih nisam imala u svom šibenskom dvorištu) - gotovo da i nećete imati potrebu jesti sladoled ili druge slastice pored ovih prirodnih slatkiša punih vitamina i minerala koji gode vašoj bebici!



Iako je vruće, s mužem njegujem običaj šetnje gradom, što u jutarnjim satima (uz kavicu ili neko osvježavajuće piće poput ove nove Cedevite od limuna i mente), što u kasnonoćnim satima, kada temperatura malo padne. Koliko god je teško gegati se, šetnja ipak potpomaže cirkulaciju i sprječava oticanje, pa se isplati dići guzu s kauča. Osim šetnje, moja redovita trudnička rutina uključuje i mazuckanje bademovim uljem (dvadesetak kuna platit ćete 2 dcl u svakoj ljekarni), koje kožu (zasad uspješno) održava elastičnim i mekom. Preporučujem svim ženama!



Osim svakodnevnih druženja s obitelji i prijateljima, u posljednjih nekoliko tjedana imali smo čast i biti dio formalnih okupljanja - išli smo u babinje našoj maloj prijateljici Evi i na krštenje sinčiću naših kumova, malom Anti. Ukoliko vam nedostaje ideja za babinje, Evi smo nosili pampersice, body benkicu, termos bocu (za mamino mlijeko) i okvir za sliku, prigodno pićence za tatu, Ziaja kozmetiku za majku i homemade čokoladne muffine. Antu smo, nadam se, obradovali zlatnim privjeskom sa sličicom anđelka, igračkom i malom Biblijom, a njegove mamu i tatu pićem, kavicom i low maintenance cvijetom (za sve nas mlade žene, majke i kraljice).



Osim što sam imala bliske susrete s tuđim bebačima, išla sam na redovni pregled (da, još uvijek si mogu sama nalakirati nokte na nožnim prstima - uspjeh!) - vidjeti svoje malo zlato koje mi sve više upućuje high kickove u rebra. Ponekad mi se čini da moja Franka nikada ne spava, a najmanje kad ju doktorica putem ultrazvuka treba izmjeriti. Do termina je ostalo 64 dana, pa smo proteklog tjedna bebicu opskrbili s posljednjim ključnim stvarima - posteljinom, madracem i kadicom. Ako uhvatim vremena, poslikat ću svu našu opremu s preporukama koje su, znam iz iskustva, uvijek dobrodošle budućim majkama.



Priznajem, čitanje beletristike sam zamijenila čitanjem literature o bebačima (trenutno čitam Najsretnija beba u kvartu doktora Harveya Karpa), i sve što me drži u blizini lijepe književnosti je book club za koji ovaj mjesec čitam Conradovo Srce tame, još jedan od klasika koji nikada nisam uspjela pročitati do kraja. Znate priču, kolonijalna Africa, pomorac Marlow, Apokalipsa danas - sve to čini Srce tame obveznom literaturom za svakog knjiškog moljca koji drži do sebe, ali ne jamčim vam da ćete, čitajući je, uživati.



Ono što mi najviše ovih dana zaokuplja misli je dekoriranje našeg budućeg dnevnog boravka. Naime, gotovo svaku noć ja obilazim salone namještaja i glavu razbijam, a niti stvarnost nije puno drugačija. Kada opremate stan, potrebno je voditi računa o mjerama stana, budžetu i stilu koji želite - a sve te uvjete zadovoljiti zapravo nije nimalo lako. No, imam osjećaj da se našoj potrazi nazire kraj - u planu nam je kupiti kutnu garnituru u Lesnini, komodu i stolić u Emmezeti te police za knjige u Ikei (švedske mesne okruglice su mi bile preslatke i jedva sam se natjerala pojesti ih). Eh, još kad bismo se mogli odlučiti za madrac -  memory pjena, PU pjena, hladno lijevana pjena, lateks ili kombinacija svega navedenog, ma gdje bi nam bio kraj!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Šenoinim stopama

"Povrh starog Griča brda Kao junak lijep i mlad, Smjele glave, čela tvrda, Slavni stoji Zagreb-grad; Živ, ponosit, Jak prkosit, Kad slobode plane boj. Tko tu klikô ne bi: Slava, slava tebi, Zagreb-grade divni moj!" Prva je ovo strofa pjesme "Zagrebu", koju je Šenoa objavio u Vijencu 1872., a koja je samo jedna u nizu pjesama kojima je opjevao svoj voljeni grad - grad kojeg kao putnik namjernik gotovo nikada ne promatram u njegovoj suvremenosti, nego isključivo u tonovima starih Agramera, u sepiji prohujalih vremena. Kroz djela koji umjetnika koji su grad voljeli i sam mi grad postaje blizak pa sam uoči posjeta Zagrebu u ruke uzela "Zlatarovo zlato", lektiru koju sam spretno izbjegla u osnovnoj školi (još se sjećam nelegode na satu kod drage mi nastavnice Kristine Podmanicky...). "Ovu sam si knjigu kupila na dan kad sam postala viši savjetnik, 19.5.2021.", ispisala sam unutar korica zlatne knjige - činila se kao divan izbor za moj mali korak napri...