Preskoči na glavni sadržaj

Muška stvar

Moj muž nosi mi čarape i tjera me da ih obujem čak i kad je vani trideset stupnjeva, mjeri mi tlak i nutka me kobasicom kad je nizak, stavlja rublje sušiti dok ja s dignutim nogama gledam Dr. Oza, pere suđe nakon što skuham ručak koji obiluje povrćem kojeg baš ne obožava, viče na mene kad sama želim podići vrećicu iz dućana punu namirnica, naručuje mi pizzu u deset sati navečer, samo zato što me uhvatila želja. Možda ja nosim našu bebicu u svom trbuhu, ali on mi uvelike olakšava to nošenje, pa mu ovim putem odajem počast. Ne bih to mogla bez tebe, dragi! 


Ukoliko i vi ponekad uzimate zdravo za gotovo svog muškarca, učinite bar današnji dan (što možete danas, ne ostavljajte za sutra) posebnim za njega ili ga barem danas nemojte tjerati da s vama gleda romantičnu komediju, nego ga iznenadite kokicama i jednim pravim muškim filmom. Preporuke su ovdje:
  
Priznajem, nisam obožavatelj Brzi i žestoki franšize, ali nakon što sam pogledala spot za pjesmu sa soundtracka, poželjela sam pogledati i film! Ranije sam bila uvjerena da muškarci obožavaju ovaj hit jer vole gledati razbijanje automobila i vratolomije Vin Diesela i Paula Walkera, ali ovaj film razuvjerio me - muškarci su zapravo veliki emotivci i ono što kod Brzih i žestokih inspirira je upravo prijateljstvo između dva glavna lika, njihovo povjerenje i odanost, koje je preraslo u prijateljstvo i u stvarnom životu. Kao što vam je poznato, život Paula Walkera tragično je prekinut 2013. godine, zbog čega ćete, zajamčeno, cmizdriti dok budete gledali ovaj filmski hit.


Moj muž obožava ratne filmove i rijetko kad me uspije nagovoriti na gledanje istih. Uvijek mi se čini da su to jedne te iste strategije, pogotovo ako je riječ o američkim hitovima, u kojima Ameri vječito ispadaju superjunaci. E, pa, ovo je film u kojem Amerikanci pokazuju svoju grješnost i u kojem šalju vrijednu poruku - svačiji život je vrijedan, i dobro se dobrim vraća. 


Kao i Lone Survivor, i Entourage je bebica Marka Wahlberga. Riječ je o filmu koji je nastao kao spin off mega popularne istoimene serije o Vincentu Chaseu, dečku koji pokušava uspjeti u showbizzu, i sve to uz pomoć svoje vjerne svite - Erica, Turtlea, Johnnyja i legendarnog Arija. Muška populacija voli ovu seriju zbog njene jednostavnosti, humora i dinamičnosti, pa će vam, ukoliko ga odvučete u kino, vaš muškarac biti vječno zahvalan!


Mad Max: Fury Road
Mela Gibsona i Tinu Turnera gledali smo u Pobješnjelom Maxu dok smo bili klinci, a novi nastavak ovog serijala nije mu nimalo nalik. Muškarci vole ovaj film jer obiluje akcijskim scenama i fantastičnim efektima, ali otkrit ću vam tajnu - ovo je zapravo film o ženskoj snazi, koju potpomaže i jedan snažan muškarac. Zato, ponudite bezbrižno svom muškarcu movie night uz Mad Maxa, a vi se inspirirajte Imperatoricom Furiosom uz pogled na seksi Toma Hardyja.


The Wedding Ringer
Kad bolje razmotrim svoj popis, zaključujem - sve su ovo filmovi o prijateljstvu. Dok smo mi, cure, uvjerene da muškarci, kad su zajedno, znaju samo pijančevati i razglabati o nogometu i videoigricama, podcjenjujemo njihovo muško druškanje. Koliko su nama potrebne kave s prijateljicama, toliko je njima bitno pivo s prijateljem, daleko od žena. The Wedding Ringer film je muškarcu koji nema prijatelja i koji se nađe u problemu kad shvati da nema koga pozvati za kuma na svom vjenčanju. Kako vaš muškarac ne bi morao unajmiti kuma, nakon gledanja ovog zabavnog filma, pošaljite ga u izlazak u muškom društvu!


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e